Pismo koje je promijenilo sve: Povratak izgubljene ljubavi nakon 45 godina
“Zašto baš sada, nakon toliko godina?” pitala sam samu sebe dok sam zurila u ekran mobitela, prstima nervozno prelazeći preko tipki. Damir mi se tri noći zaredom vraćao u snove. Uvijek ista scena: sjedimo na onoj staroj drvenoj klupi pored jezera u našem selu kraj Bjelovara, gdje smo se prvi put poljubili. Osjetila sam njegovu ruku na svojoj, miris trave i jezerske vode, a onda bih se probudila s osjećajem topline i neobjašnjive čežnje.
Treće jutro nisam više mogla izdržati. Skuhala sam kavu, sjela za kuhinjski stol i otvorila Facebook. Pronašla sam ga lako – Damir Kovačević, isti osmijeh na profilnoj slici, samo s više bora. Ruke su mi drhtale dok sam pisala: “Damire, ne znam hoćeš li se sjetiti mene, ali sanjala sam te tri noći zaredom. Kako si?” Nisam očekivala odgovor. Prošlo je 45 godina otkako smo se zadnji put vidjeli.
Moj muž Ivan je ušao u kuhinju, mrzovoljno pogledao prema meni. “Opet si na tom Facebooku? Zar nemaš pametnijeg posla?”
“Samo gledam slike od unuka,” slagala sam, skrivajući mobitel ispod novina.
Cijeli dan sam bila nemirna. Prisjećala sam se ljeta 1979., kad smo Damir i ja bili nerazdvojni. On je bio sin lokalnog mesara, ja kćerka učiteljice. Svi su govorili da nismo jedno za drugo – on previše divlji, ja previše tiha. Ali to ljeto bilo je naše.
Navečer, dok je Ivan gledao Dnevnik, mobitel mi je zazvonio. Poruka od Damira: “Naravno da se sjećam tebe, Jasmina. I ja tebe sanjam ponekad. Kako si?” Osjetila sam kako mi srce preskače. Odgovorila sam odmah, prsti su mi letjeli po ekranu.
Tjednima smo pisali jedno drugome. Prisjećali se starih dana, smijali se glupostima iz mladosti. Damir je živio u Sarajevu, imao dvoje odrasle djece, bio udovac već deset godina. Ja sam bila u braku s Ivanom 41 godinu – brak bez strasti, ali s puno navike i tišine.
Jedne večeri Damir je napisao: “Jasmina, doći ću u Bjelovar za dva tjedna. Volio bih te vidjeti. Samo na kavu.”
Srce mi je tuklo kao ludo. Nisam znala što da radim. Povjerila sam se sestri Sanji.
“Jesi ti normalna? Šta će ti to? Imaš muža! Šta ako Ivan sazna?”
“Sanja, osjećam se kao da sam cijeli život spavala. S Damirovim porukama opet osjećam nešto… živim!”
Sanja me gledala zabrinuto, ali nije više ništa rekla.
Dan kad je Damir trebao doći bio je oblačan i sparan. Rekla sam Ivanu da idem kod frizerke i na kavu sa Sanjom. U stvarnosti sam otišla do starog jezera.
Damir me čekao na istoj onoj klupi iz snova. Bio je stariji, kosa prosijeda, ali oči iste – tople i blage.
“Jasmina…” rekao je tiho.
Sjela sam pored njega. Nismo odmah pričali. Samo smo gledali u vodu.
“Znaš,” počeo je napokon, “pitao sam se često kako bi nam život izgledao da nisam otišao tada u vojsku… da nisam slušao oca koji me tjerao iz sela.”
Osjetila sam suze u očima.
“I ja sam se pitala… Ali život ide dalje. Udala sam se za Ivana jer… jer nisam znala što drugo.”
Damir me pogledao: “Jesi li sretna?”
Nisam znala što reći. Šutjela sam dugo.
“Ne znam više što znači biti sretan,” priznala sam napokon.
Damir je stavio ruku na moju.
“Znaš li da sam ti godinama pisao pisma? Tvoja majka ih je vraćala neotvorena. Rekla mi je da si otišla u Zagreb i da ne želiš više ništa sa mnom.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Što? Nikad nisam dobila nijedno pismo! Mama mi nikad nije rekla…”
Damir je izvadio iz džepa požutjelu omotnicu.
“Ovo je jedno od njih. Čuvao sam ga sve ove godine.”
Drhtavim rukama otvorila sam pismo. Prepoznala sam njegov rukopis: “Jasmina, volim te i čekat ću te koliko god treba…”
Plakala sam kao dijete.
“Zašto nam to roditelji rade? Zašto misle da znaju što je najbolje za nas?”
Damir me zagrlio.
“Možda zato što su i sami bili nesretni pa nisu htjeli da budemo kao oni,” šapnuo je.
Dugo smo sjedili zagrljeni na klupi, kao nekad.
Kad sam se vratila kući, Ivan me dočekao na vratima.
“Gdje si bila toliko dugo? Sanja zvala – kaže da te nije vidjela cijeli dan!”
Nisam imala snage lagati više.
“Bila sam s nekim tko me nekad volio… i tko me možda još uvijek voli.” Suze su mi tekle niz lice.
Ivan je šutio dugo, a onda samo rekao: “Znao sam da nešto nije u redu zadnjih mjeseci. Ako misliš da ćeš biti sretnija s njim… idi.” Okrenuo se i otišao u sobu.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo izgubili zbog tuđih odluka i laži. O tome koliko nas prošlost može pratiti cijeli život – i koliko malo treba da sve promijenimo.
Danas sjedim na istoj toj klupi s Damirovom rukom u svojoj i pitam se: Je li ikad kasno za drugu šansu? Koliko nas još ima koji nosimo neizgovorene riječi i propuštene prilike u srcu?