Pismo koje nikad nije poslano: Tajna moje majke
“Zašto nikad nisi mogla reći da me voliš?” prošaptala sam kroz suze, zureći u požutjeli papir koji sam držala u drhtavim rukama. U stanu je još mirisalo na njezin omiljeni čaj od kamilice, a tišina je bila teža nego ikad. Taj dan, nakon sprovoda, sestra Ivana i ja sjedile smo za kuhinjskim stolom, okružene kutijama punim starih fotografija, recepata i bilježnica. “Možda je bolje da ne kopamo po prošlosti,” rekla je Ivana tiho, ali ja nisam mogla stati. Nešto me tjeralo da tražim dalje, kao da ću pronaći odgovor na pitanje koje me mučilo cijeli život.
Majka je uvijek bila enigma. Dok su druge mame iz susjedstva, poput tete Mire ili gospođe Senade, grlile svoju djecu na ulici i smijale se glasno, moja mama je uvijek bila ozbiljna, povučena. Nikad nije podigla glas, ali ni osmijeh joj nije lako dolazio na lice. Kao dijete sam često gledala kako druge djevojčice trče svojim mamama u zagrljaj nakon škole, a ja bih stajala sa strane, pitajući se zašto moja mama nikad ne raširi ruke.
“Možda je to stvar generacije,” govorila sam sebi kasnije, kad sam odrasla. “Oni su prošli rat, siromaštvo, nisu znali za nježnost.” Ali duboko u sebi nisam prestajala čeznuti za tim jednim jednostavnim: “Ponosna sam na tebe, Ana.”
Nakon što smo pospremile većinu stvari, ostala je još jedna kutija. Bila je skrivena ispod kreveta, prašnjava i zaboravljena. Otvorila sam je i među starim čestitkama i razglednicama pronašla pismo. Na omotu je pisalo: “Za Mariju” — ime moje majke. Ali rukopis nije bio njezin. Bio je to rukopis mog oca, koji nas je napustio kad sam imala samo šest godina.
“Ivana, pogledaj ovo!” uzviknula sam. Sjedile smo jedna nasuprot druge dok sam pažljivo otvarala pismo. Srce mi je tuklo kao ludo.
“Draga Marija,
Znam da ti nisam bio dobar muž. Znam da si previše puta plakala zbog mene, a ja sam bježao od odgovornosti. Oprosti mi što sam otišao kad si me najviše trebala. Znam da si jaka i da ćeš sve izdržati zbog djece, ali želim da znaš da te nikad nisam prestao voljeti…”
Nisam mogla dalje čitati. Suze su mi zamutile vid. Ivana me zagrlila prvi put nakon dugo vremena.
“Znači… nije bila samo hladna. Nosila je nešto u sebi cijeli život,” šapnula je Ivana.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: mama kako sjedi sama u kuhinji, zureći u praznu šalicu; mama kako šuti dok tata viče; mama koja nikad ne plače pred nama, ali joj oči uvijek izgledaju umorno.
Sljedećih dana počela sam razgovarati s tetom Ljubicom, maminoj sestri. “Tvoja mama je bila posebna žena,” rekla mi je teta Ljubica dok smo pile kavu na balkonu s pogledom na Neretvu. “Nije znala pokazivati osjećaje, ali sve što je radila bilo je iz ljubavi prema vama. Kad ju je tvoj otac ostavio, slomila se iznutra, ali nikad nije htjela da vi to vidite.”
“Zašto nam nikad nije pričala o tome? Zašto nije tražila pomoć?” pitala sam.
Teta Ljubica je slegnula ramenima: “U naše vrijeme žene nisu imale pravo na slabost. Sve se trpilo u tišini.”
Počela sam shvaćati koliko malo zapravo znamo o svojim roditeljima. Koliko toga ostane neizrečeno jer se bojimo ili sramimo ili jednostavno ne znamo kako reći.
Jednog dana pronašla sam još jedno pismo — ovaj put u maminoj bilježnici za recepte. Bilo je upućeno meni i Ivani, ali nikad ga nije poslala niti nam ga dala.
“Drage moje kćeri,
Ako ikad pročitate ovo pismo, možda me više neće biti. Želim da znate da vas volim više nego što sam ikad znala pokazati. Nisam znala biti nježna jer sam se bojala da ću se raspasti ako pokažem slabost. Oprostite mi zbog toga. Nadam se da ćete vi biti bolje majke nego što sam ja bila vama.
Vaša mama”
Plakala sam dugo te večeri. Sve ono što sam joj zamjerala — hladnoću, distancu, šutnju — sada mi se činilo kao štit koji je nosila da bi nas zaštitila od vlastite boli.
Kad sam sljedeći put otišla na groblje, donijela sam joj buket njenih omiljenih karanfila i sjela pored spomenika.
“Mama, oprosti što te nisam razumjela dok si bila živa,” šapnula sam kroz suze. “Oprosti što ti nisam dala priliku da budeš slaba pred nama.”
Danas, kad gledam svoju kćer Lejlu kako mi trči u zagrljaj nakon škole, obećajem sebi da ću joj uvijek reći koliko je volim — svaki dan, bez obzira na sve.
Ponekad se pitam: Koliko još majki oko nas pati u tišini? Koliko djece nikad ne sazna pravu istinu o svojim roditeljima? Možemo li ikada zaista razumjeti one koje najviše volimo?