Pod Vlasti Moje Svekrve: Život u Sjeni Satova i Pravila

“Ivana, zar opet nisi pospremila kuhinju kako treba?” glas gospođe Ankice odjeknuo je stubištem dok sam stajala s mokrim rukama iznad sudopera. Pogledala sam prema Dini, mom mužu, koji je sjedio za stolom i tiho listao novine, praveći se da ne čuje. U tom trenutku, osjećala sam se kao dijete uhvaćeno u laži, a ne kao odrasla žena koja je tek prije godinu dana izrekla sudbonosno ‘da’.

Preseljenje kod svekrve nije bilo moj izbor. Stanarine u Sarajevu su otišle u nebo, a Dino je tvrdio da je to samo privremeno rješenje dok ne skupimo dovoljno za svoj stan. “Moja mama je dobra žena, samo voli red,” govorio je. Ali red gospođe Ankice bio je vojnička disciplina. Ručak točno u 13:00, večera u 19:00, televizor se gasi u 22:00. Čak su i ručnici u kupaonici imali svoje mjesto i vrijeme.

Prvi mjeseci bili su puni sitnih trzavica. “Ivana, ne koristi tu krpu za stol, to je za prozore!” ili “Ne stavljaj čarape na radijator!”. Svaka moja sitna pogreška bila je povod za novu lekciju iz kućne ekonomije. Dino bi samo slegnuo ramenima: “Pusti, ona je takva cijeli život.” Ali meni je svaki dan bio sve teži.

Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati pored Dine, šaptala sam: “Dino, zar ne vidiš da me ovo guši?” On je uzdahnuo i okrenuo se na drugu stranu: “Ivana, molim te, nemoj sad. Umoran sam.” Osjećala sam se usamljeno kao nikad prije.

Moja mama iz Mostara zvala me svaki vikend. “Kako si, dijete moje?” pitala bi zabrinuto. Nikad joj nisam rekla istinu. Samo bih slagala: “Dobro sam, mama. Sve je u redu.” Nisam htjela da brine.

Ali istina je bila da sam svako jutro ustajala s knedlom u grlu. Gospođa Ankica bi već bila budna, kuhala kavu i gledala kroz prozor kao stražar. Kad bih zakasnila pet minuta na doručak, dočekao bi me hladan pogled i tiha zamjerka: “Kod mene se zna red.”

Jednog dana, dok sam vješala veš na balkonu, susjeda Jasmina mi je dobacila: “Ivana, drži se! Svi znamo kakva je Ankica!” Prvi put sam osjetila olakšanje – nisam sama u ovom ludilu.

S vremenom su se napetosti samo gomilale. Najgore su bile nedjelje kad bi došla Dinina sestra Mirela s djecom. Gospođa Ankica bi tada postajala još stroža. “Ivana, posluži Mirelu kolačima! Ivana, pazi da djeca ne proliju sok!” Sve oči bile su uprte u mene.

Jednog popodneva, dok sam čistila dnevni boravak, Mirela mi je prišla tiho: “Znam da ti nije lako. Mama je uvijek bila ovakva… Ali Dino te voli.” Pogledala sam je s tugom: “A gdje sam ja u svemu tome?”

Te večeri, dok smo sjedili za stolom, gospođa Ankica je počela prigovarati zbog načina na koji sam složila tanjure. “U mojoj kući se zna kako se to radi!” Dino je šutio. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.

“Dosta!” viknula sam iznenada. Svi su zanijemili. “Dosta mi je da me tretirate kao sluškinju! Ja sam ovdje žena tvog sina, a ne netko tko mora stalno polagati račune!”

Gospođa Ankica me pogledala kao da sam poludjela. Dino je ustao: “Ivana, smiri se…”

“Neću!” rekla sam kroz suze. “Ili ćemo pronaći svoj stan ili ja odlazim kod svojih!”

Te noći nisam spavala. Dino je šutio cijelo vrijeme. Ujutro mi je rekao: “Razumijem te… Idemo tražiti stan.”

Nakon nekoliko tjedana pronašli smo mali stan na Grbavici. Prvi dan kad smo uselili, sjela sam na pod i zaplakala – ovaj put od sreće.

Ali još uvijek me proganja pitanje: Jesam li bila previše tvrdoglava ili sam napokon pokazala poštovanje prema sebi? Gdje vi povlačite granicu između poštovanja prema obitelji i vlastitog dostojanstva?