Poruka Koja Je Sve Promijenila: Dan Kad Je Ivan Otišao
“Ne mogu vjerovati da si mi to napravila, Ana!” Ivanove riječi odzvanjale su kroz stan kao udar groma. Stajao je ispred mene, lice mu je bilo crveno od bijesa, a ruke su mu drhtale dok je stiskao mobitel. Nisam znala što se događa, srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi.
“O čemu pričaš?” uspjela sam promucati, osjećajući kako mi se noge odsijecaju.
“Nemoj se praviti luda! Sve piše ovdje!” bacio je mobitel na stol, a ekran je svijetlio porukom koju nikad prije nisam vidjela. Bila je to poruka od mog kolege Saše: “Vidimo se večeras, jedva čekam da budemo sami.”
U tom trenutku, svijet mi se srušio. Zrak u sobi postao je težak, a suze su mi navrle na oči. “Ivan, to nije ono što misliš! Saša i ja radimo na projektu za posao, dogovorili smo se naći u uredu jer imamo rokove!”
Ivan je odmahnuo glavom, oči su mu bile pune boli i razočaranja. “Uvijek sam ti vjerovao, Ana. Ali ovo… Ovo ne mogu oprostiti.”
Pokušala sam mu objasniti, pokazati mu sve poruke koje su bile isključivo poslovne, ali on nije htio čuti. “Dosta! Ne želim više ni sekunde provesti ovdje!” Uzeo je jaknu i ključeve, a vrata su zalupila za njim tako snažno da su slike na zidu zadrhtale.
Ostala sam sama u tišini koja je parala uši. Sjedila sam na podu dnevne sobe, gledala u prazno i pokušavala shvatiti kako se sve moglo tako brzo raspasti. Samo nekoliko sati ranije šalili smo se oko toga kako ćemo jednog dana imati dvoje djece i psa. Naša mala svadba u Travniku bila je skromna, ali puna ljubavi i nade.
Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Povjerenje je temelj svega.” Sada sam shvatila koliko je bila u pravu. U našoj zgradi u Novom Zagrebu svi su znali da smo Ivan i ja nerazdvojni. Susjeda Marija često bi me zadirkivala: “Vi ste kao iz sapunice, uvijek zajedno!”
Ali sada sam bila sama. Dani su prolazili sporo. Ivan se nije javljao. Njegova mama Ljiljana me zvala svaki dan, pokušavala me utješiti: “Ana, sine moj je tvrdoglav, ali voli te. Daj mu vremena.”
Na poslu sam bila sjena same sebe. Saša je primijetio da nešto nije u redu. Prišao mi je dok sam sjedila za računalom i tiho pitao: “Je li sve u redu? Zbog one poruke?”
Samo sam klimnula glavom i pokušala se nasmiješiti. “Ivan misli da između nas ima nešto više…”
Saša je uzdahnuo i rekao: “Ako trebaš, mogu mu objasniti. Zovi ga na kavu, neka vidi da nema ništa između nas osim posla.”
Ali Ivan nije odgovarao ni na pozive ni na poruke. Njegov brat Dario mi je rekao da se preselio kod prijatelja u Dubravu i da ne želi pričati ni s kim.
Najteže mi je bilo navečer. Ležala bih u našem krevetu i gledala u strop, pitajući se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti otvorenija? Jesam li trebala ranije reći Ivanu za sastanak sa Sašom?
Jedne večeri došla sam do Ivanove mame Ljiljane. Sjela sam za kuhinjski stol dok je ona kuhala kavu.
“Ana, znaš… Ivanov otac me jednom ostavio zbog glupe svađe oko novca. Vratio se tek kad je shvatio da nema smisla bježati od problema. Možda će i tvoj Ivan shvatiti isto.”
Suze su mi klizile niz lice dok sam slušala njezine riječi. “Ali što ako ne shvati? Što ako smo stvarno gotovi?”
Ljiljana me zagrlila i šapnula: “Ako vas dvoje ne možete razgovarati o svemu, onda možda ni nije bio pravi. Ali ja vjerujem u vas.”
Prošlo je mjesec dana od onog dana kad je Ivan otišao. Prijatelji su me nagovarali da izađem van, ali nisam imala snage za ljude ni za smijeh koji nije bio iskren.
Jednog popodneva zazvonio mi je mobitel. Bio je to Ivan.
“Ana… možemo li razgovarati?” Glas mu je bio tih i slomljen.
Sastali smo se u parku gdje smo se prvi put poljubili. Sjedili smo na klupi, a između nas je zjapila tišina.
“Znaš…” počeo je Ivan, “bio sam siguran da me varaš. Nisam mogao podnijeti pomisao da te izgubim pa sam otišao prije nego što si ti mogla otići meni.”
Pogledala sam ga kroz suze: “Ivan, nikad te ne bih prevarila. Sve što sam htjela bilo je da zajedno gradimo život, obitelj…”
Spustio je glavu i šapnuo: “Znam… Sad znam. Ali toliko sam povrijeđen da ne znam mogu li opet vjerovati…”
Nisam imala odgovor na to. Samo sam ga držala za ruku dok su nam prsti drhtali od hladnoće i tuge.
Danas živim sama u našem stanu. Ivan se još nije vratio, ali ponekad mi pošalje poruku: “Nedostaješ mi.” Ne znam hoćemo li ikada opet biti zajedno ili ćemo ostati samo uspomena jedno drugome.
Ponekad se pitam: Je li jedna nesretna poruka dovoljna da uništi godine ljubavi? Koliko vrijedi povjerenje kad jednom nestane? Što biste vi učinili na mom mjestu?