Poslala sam sinove u trgovinu, ali samo se jedan vratio: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Haris, Emir, požurite! Treba mi hljeb i mlijeko prije nego što zatvore trgovinu!” viknula sam iz kuhinje, dok sam žlicom miješala supu. Zvuk njihovih koraka odzvanjao je hodnikom, a ja sam, kao i uvijek, osjetila onu tihu zebnju koja prati svaku majku kad joj djeca izlaze iz kuće. “Mama, mogu li ja nositi novac?” pitao je Emir, mlađi, s onim svojim velikim očima punim povjerenja. “Možeš, ali pazi na brata i ne razgovarajte s nepoznatima,” odgovorila sam strogo, više iz navike nego iz stvarnog straha. Sarajevo je moj grad, ali i grad u kojem se previše puta pokazalo da sigurnost nije zagarantirana.

Vrata su zalupila za njima, a ja sam nastavila s kuhanjem, pokušavajući ignorirati onaj poznati osjećaj tjeskobe. Prošlo je dvadeset minuta. Zatim pola sata. Pogledala sam na sat i osjetila kako mi srce ubrzava. Obično su se vraćali za desetak minuta. Izašla sam na balkon i pogledala niz ulicu. Nigdje ih nije bilo.

Mobitel mi je zazvonio. “Mama!” bio je to Harisov glas, drhtav i pun panike. “Emir… Emir je nestao! Samo sam se okrenuo da mu pokažem čokoladicu i više ga nije bilo!”

U tom trenutku svijet mi se srušio. Sjećam se da sam potrčala niz stepenice bosa, ostavljajući vrata širom otvorena. Trčala sam ulicom, dozivajući Emirovo ime, dok su me susjedi gledali s mješavinom sažaljenja i straha. “Jesi li ga vidjela? Moj Emir, mali, crna jakna…” pitala sam staru Fadilu iz prizemlja. Odmahnula je glavom.

Policija je došla brzo, ali meni je vrijeme prolazilo kao vječnost. Haris je sjedio na stepenicama, lice mu je bilo mokro od suza. “Mama, nisam ga trebao pustiti iz vida…” jecao je. Zagrlila sam ga čvrsto, pokušavajući mu prenijeti snagu koju ni sama nisam imala.

Noć je pala nad Sarajevo, a Emir nije pronađen. Policija je ispitivala sve moguće tragove: prolaznike, vozače tramvaja, čak i prodavačicu u trgovini koja se zaklela da su obojica izašla zajedno. Moj muž Samir stigao je s posla blijed kao krpa. “Naći ćemo ga, Amira,” šapnuo mi je dok smo sjedili u tišini dnevne sobe.

Sljedećih dana život nam se pretvorio u pakao. Ljudi su dolazili nuditi pomoć, donosili su hranu koju nismo mogli jesti i riječi utjehe koje nisu imale smisla. Haris se povukao u sebe, prestao je pričati i odbijao jesti. Samir i ja smo se počeli svađati zbog sitnica: “Zašto si ih pustila same?” vikao bi on, a ja bih mu vraćala: “Gdje si ti bio kad nam je najviše trebao?”

Jedne noći, dok sam sjedila sama u Emirovoj sobi, gledajući njegove igračke razbacane po podu, osjetila sam val krivnje koji me preplavio do bola. Što ako ga više nikad ne vidim? Što ako mu se nešto dogodilo zbog moje neopreznosti? U glavi su mi odzvanjale riječi koje sam čula od drugih majki: “Nikad ne znaš kad će ti život okrenuti leđa.” Nisam znala kako dalje.

Policija je pronašla trag: neki dječak viđen je kako ulazi u bijeli kombi kod stare pekare na Grbavici. Srce mi je stalo. Svi smo znali što to može značiti. Vijesti su bile pune priča o otmicama djece, o trgovini ljudima koja se širi Balkanom poput tihe pošasti. “Ne smijemo gubiti nadu,” ponavljao je inspektor Džemal dok mi je davao šalicu čaja koju nisam mogla držati mirno.

Dani su prolazili u magli. Haris je počeo sanjati noćne more; budio bi se vrišteći Emirovo ime. Samir se povukao u sebe, sve češće bi nestajao iz kuće pod izgovorom da traži sina po gradu. Ja sam sjedila uz prozor i čekala svaki zvuk koraka na stepenicama.

Jednog jutra zazvonio je telefon. “Našli smo ga!” viknuo je inspektor Džemal s druge strane žice. Emir je bio živ – pronađen u napuštenoj kući na periferiji grada zajedno s još dvoje djece. Bio je iscrpljen, uplašen i gladan, ali živ.

Kad sam ga ugledala u bolnici, potrčala sam prema njemu i stisnula ga u naručje kao da ga nikad više neću pustiti. Plakao je bez glasa, a ja sam mu šaptala: “Nikad te više neću pustiti samu… Nikad.” Haris nas je zagrlio oboje; prvi put nakon dana tuge vidjela sam osmijeh na njegovom licu.

Život nam se promijenio zauvijek. Emir više nije bio onaj bezbrižni dječak; bojao se mraka i stranaca. Haris je postao zaštitnički nastrojen prema bratu, a Samir i ja smo naučili razgovarati o svojim strahovima umjesto da ih skrivamo iza ljutnje.

I danas, kad pogledam svoje sinove kako sjede za stolom i smiju se nekoj gluposti na televiziji, osjećam zahvalnost pomiješanu s tugom zbog svega što smo prošli. Pitam se: Jesmo li mogli spriječiti ovu tragediju? Kako roditelj može zaštititi dijete u svijetu koji postaje sve opasniji? Možemo li ikada ponovno vjerovati ulicama našeg grada?