Posljednja odluka na raskršću: Je li novac vrijedan razbijanja obitelji?
“Ne možeš to napraviti, Ivana! Ako prodaš zemlju, izdat ćeš tatu, izdat ćeš sve što smo gradili!” vikao je moj brat Dario, lice mu je bilo crveno od bijesa, a ruke su mu drhtale dok je stajao nasuprot meni u hladnoj kuhinji naše stare kuće. Majka je šutjela, gledala u stolnjak, prstima nervozno prebirala po rubu. Otac je umro prije dvije godine, a od tada se sve raspadalo – štale su zjapile prazne, traktor je zahrđao, a mi smo se udaljili jedni od drugih kao da nas veže samo prošlost.
Sjedila sam za stolom, osjećala kako mi srce lupa u grlu. “Dario, znaš da više ne možemo ovako. Nitko ne želi ostati ovdje. Ti si otišao u Zagreb, Marija u Osijek. Ja sam jedina ostala i sve pada na mene. Koliko još mogu izdržati?”
“To nije opravdanje! Tata bi se okrenuo u grobu!”
Majka je tiho prozborila: “Dosta više… Ne želim svađu. Ivana ima pravo, ali i ti, Dario. Ova zemlja je naš život, ali život nije samo zemlja.”
Taj dan sam prvi put ozbiljno pomislila da možda nikada nećemo pronaći zajednički jezik. Sve je počelo prije mjesec dana kad je došao gospodin Šimić iz Zagreba – odijelo, skup sat, auto koji se sjaji kao suza. Ponudio nam je iznos koji nisam mogla ni zamisliti – dovoljno da kupimo stanove svima, otplatimo dugove i još ostane za unuke. Ali cijena nije bila samo u kunama.
Te noći nisam spavala. Sjećanja su navirala – tata kako me uči orati, miris svježe pokošene trave, prvi poljubac s Ivanom iz susjedstva pod starom jabukom… Sve bih to prodala za nekoliko papira? Ali onda bih se sjetila i svih noći kad sam plakala jer nisam imala za režije, kad sam molila Mariju da mi pošalje novac iz Osijeka.
Sljedećih dana selo je brujalo. “Čula si? Kovačevići prodaju zemlju! Sramota!” šaptale su susjede na tržnici. U crkvi su me gledali kao da sam izdala vjeru. Čak me i župnik upitao nakon mise: “Ivana, jesi li sigurna da radiš ispravno?”
Dario nije popuštao. Svaki dan bi zvao: “Ne smiješ to napraviti! Ako prodaš, više nisi moja sestra!” Marija je bila tiha, ali njene poruke su bile pune tuge: “Možda bismo trebali pokušati zajedno? Možda možemo obnoviti imanje?”
Jedne večeri došla sam do stare šupe gdje je tata držao alat. Našla sam njegovu bilježnicu – unutra rukom ispisane bilješke o svakoj brazdi, svakom rodu pšenice i kukuruza. Suze su mi klizile niz lice dok sam čitala njegove riječi: “Zemlja nije samo blato pod noktima. Zemlja je krv koja nas veže.” Osjetila sam težinu odluke kao kamen na prsima.
Ali onda me nazvala banka – dugovi su rasli, kamata je prijetila da će nam uzeti sve. Majka je bila bolesna, lijekovi skupi. Nitko nije pitao kako ću ja preživjeti zimu.
Došao je dan odluke. Svi smo sjedili za stolom – Dario smrknut, Marija uplakana, majka blijeda kao krpa. “Ivana, što ćemo?” pitala me majka drhtavim glasom.
Duboko sam udahnula: “Prodajemo. Nemamo izbora.” Dario je ustao i izašao bez riječi. Vrata su tresnula tako jako da su se prozori zatresli.
Nakon toga ništa više nije bilo isto. Dario mi mjesecima nije odgovarao na poruke. Marija se povukla u sebe. Majka je šutjela danima. Selo nas je izbjegavalo kao gubu.
Prve rate novca stigle su brzo – kupili smo novi stan za majku u gradu, otplatili dugove. Ali praznina nije nestala. Svaki put kad bih prošla kraj bivšeg imanja, srce bi mi se stegnulo. Gospodin Šimić je doveo bagere – sve što smo gradili nestalo je za nekoliko tjedana.
Jednog dana srela sam Darija na autobusnoj stanici. Pogledao me hladno: “Jesi li sretna sada? Jesi li vrijedilo?” Nisam imala odgovor.
Danas živim u stanu s pogledom na park. Sve izgleda uredno i sigurno, ali noću sanjam polja i tatin glas. Pitam se jesam li mogla drugačije. Je li novac vrijedan tišine koja sada vlada među nama?
Možete li vi oprostiti sebi ako zbog novca izgubite obitelj? Ili možda mislite da sam napravila pravu stvar?