Posljednji put kad sam vidjela Lejlu: Ispovijest jedne majke iz Sarajeva

“Amra, gdje ti je sestra?” viknula sam s vrata, dok su mi ruke još bile mokre od suđa. Srce mi je već tada preskočilo otkucaj, iako nisam imala razloga za paniku. Amra je stajala na pragu, zadihana, s vrećicom u ruci, ali Lejle nije bilo. “Rekla je da će samo na brzinu do kioska po žvake, mama. Rekla je da će odmah doći.”

Tog dana, Sarajevo je mirisalo na proljeće. Sve je bilo kao i uvijek: tramvaji su zvonili, ljudi su žurili kućama, a ja sam, kao i svaka druga majka, vjerovala da se loše stvari događaju nekom drugom. Nikad nama. Nikad mojoj djeci.

Sat vremena kasnije, kad se Lejla još nije vratila, osjećaj nemira pretvorio se u paniku. Zvala sam sve njene prijateljice, pretražila park ispred zgrade, čak sam otišla do kioska. Prodavačica je slegnula ramenima: “Vidjela sam je, uzela je žvake i otišla prema tramvajskoj stanici.”

Tata, Emir, stigao je s posla kad me zatekao kako plačem na stubištu. “Šta se desilo?” pitao je, a glas mu je bio oštar od straha. “Lejla nije došla kući,” promucala sam. “Nestala je.”

Te noći nismo spavali. Policija je došla, postavljali su pitanja na koja nisam znala odgovoriti. “Je li imala problema u školi? Je li bila ljuta na vas? Je li ikad prije nestajala?” Svako pitanje bilo je kao udarac. Nisam znala ništa. Nisam znala kako mi je dijete živjelo dok sam ja mislila da sve držim pod kontrolom.

Dani su prolazili u magli. Ljudi iz komšiluka dolazili su s pitama i toplim riječima, ali ništa nije moglo ispuniti prazninu u stanu. Amra je šutjela, povukla se u sebe. Emir i ja smo se svađali zbog sitnica: “Zašto si ih pustila same?” vikao bi on. “Zašto nisi ti otišla?”

“Nisam mogla znati!” branila sam se kroz suze. “To je samo trgovina! Pet minuta od kuće!”

Ali krivnja me progonila svake noći. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih Lejlin osmijeh, njene razbarušene šiške i ruksak s cvjetićima koji je nestao zajedno s njom.

Jednom sam sanjala da se vratila. U snu je bila starija, ali oči su joj bile iste – pune tuge i neizgovorenih riječi. Probudio me Amrin plač iz susjedne sobe. Otišla sam do nje i zagrlila je čvrsto, kao da mogu zagrliti obje.

Prošlo je mjesec dana. Policija je dolazila sve rjeđe. Ljudi su prestali pitati. Samo mi smo ostali zarobljeni u istom danu, istom trenutku kad sam rekla: “Idite vi po kruh i mlijeko.”

Jednog dana Amra mi je tiho rekla: “Mama, misliš li da sam ja kriva što Lejla nije došla kući? Da sam brže išla…” Zastala sam, srce mi se slomilo na hiljadu komadića.

“Ne, dušo,” šapnula sam joj kroz suze. “Niko nije kriv osim onoga ko ju je odveo od nas. Ti si moje sunce i uvijek ćeš biti.”

Emir se povukao u sebe. Počeo je više raditi, dolazio bi kasno kući i mirisao na cigarete koje nikad prije nije pušio. Jedne večeri rekao mi je: “Ne mogu više ovako. Ili ćemo zajedno izdržati ili ćemo se raspasti.”

Pokušali smo zajedno – išli smo na terapiju, razgovarali s drugim roditeljima koji su prošli isto. Ali ništa nije moglo vratiti Lejlu niti izbrisati osjećaj da sam ja ta koja ju je poslala u svijet iz kojeg se nije vratila.

Prošle su dvije godine. Svaki rođendan slavili smo s praznim tanjirom za stolom. Svaki put kad bih čula dječji smijeh na ulici, srce bi mi preskočilo otkucaj.

Jednog dana stiglo je pismo – bez pošiljatelja, samo nekoliko rečenica: “Dobro sam. Ne brinite za mene. Volim vas.” Rukopis je bio neuredan, ali prepoznala sam Lejline slova – ona mala srca umjesto točkica na slovu ‘i’.

Nisam znala što osjećam – olakšanje ili još veću tugu? Emir je plakao prvi put nakon dugo vremena. Amra ga je zagrlila i rekla: “Možda će se vratiti.” Ja nisam imala snage ni za nadu ni za očaj.

Svaki dan živim s pitanjem: Jesam li mogla nešto drugačije? Jesam li bila dovoljno dobra majka? I hoću li ikada moći oprostiti sebi što sam tog običnog dana poslala svoje dijete u trgovinu?

Možda vi znate odgovor: Kako živjeti s krivnjom koja nikad ne nestaje? Kako nastaviti dalje kad dio vas zauvijek ostane izgubljen?