Posljednji zagrljaj za Lejlu: Priča majke koja je izgubila dijete, ali spasila tuđi život

“Ne, mama! Ne možeš to učiniti!” vikao je moj sin Emir, dok su mu suze klizile niz lice. Stajala sam nasred bolničkog hodnika, držeći se za hladni metalni naslon stolice, dok su mi ruke drhtale. Liječnik, doktorica Ivana, gledala me blagim, ali odlučnim pogledom. “Gospođo Hadžić, vrijeme nam ističe. Ako želite donirati Lejline organe, moramo odmah potpisati papire.”

U tom trenutku, svijet mi se srušio. Prije samo dva dana, Lejla je sjedila za kuhinjskim stolom, smijala se s Emrom i pričala kako će najesen upisati medicinu u Zagrebu. Sada leži nepomična, priključena na aparate, a ja moram odlučiti hoće li njeno srce i pluća spasiti drugo dijete. Emir me molio da ne potpisujem. “Mama, to je kao da je ubijaš još jednom! Zar ti nije dosta što smo je izgubili?” Njegove riječi su me parale iznutra.

Moj muž, Jasmin, šutio je. Znao je da sam ja uvijek bila ta koja donosi teške odluke. Sjećam se kad smo prije petnaest godina ostali bez posla u Sarajevu i preselili u Osijek – on je šutio, ja sam pakirala kofere. Sada opet šutim, ali ovaj put od bola.

Doktorica Ivana nježno mi je stavila ruku na rame. “Vaša kćerka može spasiti troje djece. Razumijem vašu bol, ali ovo je prilika da njena smrt ima smisao.” Pogledala sam Lejlu kroz staklo – lice joj je bilo mirno, kao da spava nakon napornog dana na fakultetu.

U glavi su mi se vrtjele slike: Lejla na biciklu u parku Zrinjevac, Lejla kako pomaže baki Fatimi oko kolača za Bajram, Lejla koja mi govori: “Mama, kad budem doktorica, spašavat ću živote!” Zar nije ovo način da ispuni svoj san?

Ali onda su došle komšinice – Senada i Marija – i počele šaptati po hodniku: “Jesi čula? Hadžićka hoće da rasparča dijete!” Osjetila sam težinu pogleda, osudu u očima ljudi koje sam godinama zvala prijateljima. “To nije naše! To nije po našem običaju!” govorila je Senada. “Tijelo treba ostati cijelo!”

Te noći nisam spavala. Jasmin je sjedio kraj prozora i pušio cigaretu za cigaretom. “Šta god odlučiš, ja ću biti uz tebe,” rekao je tiho. Emir je zaključao vrata svoje sobe i nisam ga čula do jutra.

Ujutro sam otišla do bolnice sama. Doktorica Ivana me čekala s papirima. Ruke su mi se tresle dok sam potpisivala. U tom trenutku osjetila sam kao da mi netko otkida komad duše. Ali znala sam – negdje drugo, neka majka možda upravo moli Boga da joj dijete preživi.

Nakon toga uslijedili su dani tišine i tuge. Emir mi nije govorio ni riječima ni pogledom. Jasmin je pokušavao održati privid normalnosti – išao je na posao, donosio kruh i mlijeko, ali kuća je bila prazna bez Lejlinog smijeha.

Prvi put kad sam izašla na pijacu, osjetila sam kako me ljudi gledaju ispod oka. Neke žene su prelazile na drugu stranu ulice. Čula sam šaputanja: “To je ona što je dala dijete doktorima…” Srce mi se slamalo svaki put kad bih čula takve riječi.

Ali onda mi je stiglo pismo iz Zagreba. Pisala mi je majka djevojčice kojoj je presađeno Lejlino srce: “Vaša Lejla živi u mojoj Ani. Svaki otkucaj njenog srca podsjeća me na vašu hrabrost.” Plakala sam satima držeći to pismo na grudima.

Polako su se stvari počele mijenjati. Emir mi je jedne večeri prišao dok sam gledala stare fotografije. Sjeo je pored mene i tiho rekao: “Znaš, mama… možda si ipak bila u pravu. Možda Lejla sada stvarno spašava živote.” Zagrlila sam ga najjače što sam mogla.

Danas, dvije godine kasnije, još uvijek osjećam prazninu bez Lejle. Ali kad god čujem vijesti o djeci koja su dobila novu priliku zahvaljujući njoj, osjetim ponos i olakšanje. I dalje ima onih koji me osuđuju – neki nikad neće razumjeti moju odluku.

Ali pitam vas: Što biste vi učinili na mom mjestu? Biste li imali snage pustiti svoje dijete da živi kroz druge? Ponekad se pitam – jesmo li spremni žrtvovati dio sebe za tuđe dobro?