Povratak koji je sve promijenio: Moja sestra, njen muž i ja između četiri zida
“Zar ti stvarno misliš da je ovo tvoj dom?” Mirna je vikala iz hodnika, dok sam stajala s koferom u ruci, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu. Njen muž, Dario, šutio je, gledajući kroz prozor kao da traži izlaz iz ove situacije. Zrak je bio težak, napetost se mogla rezati nožem. Nisam ni stigla skinuti cipele, a već sam znala da ništa više neće biti isto.
Moje ime je Ivana. Imam 29 godina i nakon što sam izgubila posao u Zagrebu, nisam imala gdje osim vratiti se u stan koji dijelim s Mirnom i Dariom. Stan je zapravo bio naš zajednički nasljedstvo, ali Mirna je uvijek smatrala da je to njen prostor, njen mir. “Samo dok ne nađem nešto novo”, rekla sam im kad sam stigla. Ali već tada sam vidjela kako joj lice postaje tvrdo, a Dario izbjegava moj pogled.
Prvih nekoliko dana trudila sam se biti neprimjetna. Kuhala sam kavu za sve, čistila iza sebe, čak sam izbjegavala dnevni boravak kad su oni zajedno gledali televiziju. Ali napetost nije nestajala. Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam ih kako se svađaju u spavaćoj sobi.
“Ne mogu više ovako!” Mirna je plakala. “Osjećam se kao gost u vlastitom domu!”
“Ivana nema gdje drugo”, odgovorio je Dario tiho. “Nije fer da je izbaciš na ulicu.”
“A što je sa mnom? Zar ja nisam bitna?”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Nisam spavala. Ujutro sam pokušala razgovarati s Mirnom.
“Znam da ti smetam… Ako želiš, mogu otići kod prijateljice na par dana dok ne nađem nešto drugo…”
Pogledala me hladno. “Nije stvar u tome gdje ćeš ti biti. Stvar je u tome što si uvijek bila mamina i tatina mezimica. Sve si dobila na gotovo. Sad kad ti je teško, opet se vraćaš ovdje i očekuješ da ti svi pomažemo. A ja? Ja nikad nisam imala taj luksuz!”
Nisam znala što reći. Osjećala sam krivnju, ali i ljutnju. Zar je moguće da me toliko mrzi?
Dani su prolazili, a atmosfera u stanu bila je sve gora. Dario je sve češće kasnio s posla, Mirna je bila nervozna i povučena. Jednog popodneva, dok sam sjedila u kuhinji s laptopom tražeći oglase za posao, Dario je sjeo nasuprot mene.
“Ivana… Znaš da te ne krivim za ovo što se događa. Ali Mirna i ja već dugo imamo problema. Tvoj povratak je samo ubrzao ono što bi se ionako dogodilo.”
Pogledala sam ga u oči i prvi put vidjela tugu koju nije mogao sakriti.
“Ali ona misli da sam ja kriva…”
Slegnuo je ramenima. “Ponekad ljudi trebaju nekoga koga će okriviti kad im život ne ide kako žele.”
Te večeri Mirna mi je bacila ključ na stol.
“Dario će podnijeti papire za razvod. Jesi sretna sad? Uništila si mi brak!”
Osjećaj bespomoćnosti me preplavio. Pokušala sam joj objasniti, ali nije htjela slušati. Plakala je cijelu noć, a ja sam sjedila na krevetu i gledala u prazno.
Sljedećih dana izbjegavale smo se koliko smo mogle. Dario je spakirao stvari i otišao kod roditelja. Stan je postao tih, ali napetost nije nestala. Mirna nije razgovarala sa mnom osim kad bi mi dobacila neku otrovnu primjedbu.
Jednog jutra pronašla sam njenu poruku na stolu:
“Odlazim kod prijateljice na par dana. Ne želim te vidjeti kad se vratim. Nađi si drugi stan.”
Ostala sam sama među zidovima koji su nekad značili sigurnost i toplinu. Sjedila sam na podu dnevne sobe i plakala kao dijete.
Nazvala sam mamu u Mostar.
“Mama… Ne znam što da radim… Mirna me mrzi, Dario odlazi… Sve se raspada zbog mene…”
Mama je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Dušo, ponekad ljudi moraju proći kroz bol da bi shvatili što im je važno. Ti nisi kriva za tuđe odluke. Samo pokušaj biti iskrena prema sebi i njima.”
Ali kako biti iskrena kad ni sama ne znam što osjećam? Krivnja me gušila, ali istovremeno sam osjećala bijes zbog svega što mi je Mirna rekla.
Nekoliko dana kasnije skupila sam hrabrost i otišla kod nje na posao.
“Mirna, molim te… Razgovaraj sa mnom. Ne mogu više ovako.”
Pogledala me umorno.
“Što hoćeš da ti kažem? Da ti oprostim? Da zaboravim kako si uvijek bila važnija od mene? Da mi nije stalo do Darija?”
“Ne… Samo želim da znaš da mi je žao… I da bih voljela da možemo biti sestre kao prije…”
Okrenula se bez riječi i otišla.
Danas sjedim u praznom stanu i pitam se gdje sam pogriješila. Je li stvarno moja krivnja što se njih dvoje razvode? Ili su samo tražili izgovor da priznaju ono što već dugo osjećaju?
Možda nikad neću saznati odgovor, ali jedno znam: obitelj može biti izvor najveće sreće, ali i najdublje boli.
Ponekad se pitam – koliko smo spremni žrtvovati za mir u obitelji? I jesmo li ikada stvarno spremni suočiti se s istinom o sebi i onima koje volimo?