Povratak sjena: Kad se otac vrati nakon trideset godina
“Zašto si sad došao?” riječi su mi izletjele prije nego što sam ih uspio zaustaviti. Stajao je na pragu, stariji i sitniji nego što sam ga pamtio, s onim istim pogledom koji me godinama proganjao u snovima. U rukama mu je bila stara platnena torba, a na licu tragovi puta i vremena.
Bio je to moj otac, Ivo, čovjek koji nas je napustio kad sam imao samo osam godina. Nikad nisam zaboravio taj dan – mama je plakala u kuhinji, a ja sam stajao iza vrata, stežući plišanog medvjedića. Obećao je da će se vratiti, ali nije. Godinama sam ga mrzio, a onda sam ga prestao spominjati. S vremenom sam naučio živjeti bez njega. Postao sam uspješan – direktor u jednoj velikoj IT firmi u Zagrebu, s vlastitim stanom na Jarunu, suprugom Ivanom i dvoje djece. Sve sam radio da budem suprotnost njemu.
Ali sada je stajao tu, predamnom, kao da se ništa nije dogodilo. “Mogu li ući?” pitao je tiho.
Nisam znao što da kažem. Ivanina ruka stisnula mi je rame. “Pusti ga unutra, Marko,” šapnula je. Djeca su virila iza njezinih nogu, zbunjena i znatiželjna.
Pustio sam ga unutra. Sjeo je za stol kao stranac. Tišina je bila gusta, svaki zvuk sata na zidu bio je poput udarca čekićem.
“Znam da nemam pravo tražiti ništa,” počeo je, “ali… trebao sam te vidjeti prije nego što bude kasno.”
“Kasno je već trideset godina,” odgovorio sam hladno.
Ivanina majka, Ružica, uvijek je govorila da ne treba kopati po prošlosti. Ali kako ne kopati kad ti prošlost pokuca na vrata?
Otac je pričao o Bosni, o ratu, o bijegu preko granice, o godinama provedenim u Njemačkoj. “Nisam mogao nazad. Bojao sam se. Bio sam slab…”
Slušao sam ga, ali nisam osjećao ništa osim bijesa. Gdje si bio kad mi je trebalo objasniti zašto me djeca u školi zadirkuju jer nemam tatu? Gdje si bio kad sam prvi put slomio ruku ili kad sam maturirao?
Noćima nisam spavao nakon tog susreta. Ivana me tješila: “Možda mu trebaš oprostiti zbog sebe, ne zbog njega.” Ali kako oprostiti nekome tko ti je ukrao djetinjstvo?
Jednog dana došao sam kući ranije i zatekao Ivanu i oca kako razgovaraju u kuhinji. Smijali su se nečemu što nisam čuo. Osjetio sam ljubomoru – na vlastitog oca! “Što radite?” upitao sam preoštro.
Ivana me pogledala: “Pričamo o tebi kad si bio mali. Tvoj otac želi znati kakav si bio.”
“Nije ga bilo briga tada, zašto bi ga sad zanimalo?” viknuo sam.
Otac je ustao: “Znam da ne mogu vratiti vrijeme, Marko. Ali mogu ti reći istinu. Otišao sam jer sam mislio da vas štitim od sebe. Bio sam izgubljen, slab čovjek…”
“Bio si kukavica!” prekričio sam ga.
Djeca su počela plakati. Ivana ih je odvela u sobu.
Ostali smo sami. Otac je sjedio pogrbljen, šutio dugo. Onda je rekao: “Znam da ne zaslužujem tvoje oproštenje. Ali možda možeš pokušati razumjeti.”
Te noći sanjao sam mamu kako sjedi za stolom i plače. Probudio sam se sav u znoju.
Sljedećih dana otac je dolazio svaki dan – donosio kruh iz pekare, igrao se s unucima, pričao im priče iz djetinjstva koje ja nikad nisam čuo. Djeca su ga zavoljela brzo, a ja sam osjećao sve veću prazninu.
Jedne večeri sjeli smo na balkon dok su djeca spavala.
“Marko,” rekao je tiho, “znam da misliš da te nisam volio. Ali volio sam te više nego išta na svijetu. Samo nisam znao kako to pokazati.”
Gledao sam svjetla grada i pitao se koliko nas ima s ovakvim pričama – koliko nas nosi teret tuđih odluka?
Nakon nekoliko tjedana otac mi je rekao da mora natrag u Bosnu – bolestan je, nema više snage za putovanja.
Na kolodvoru smo stajali u tišini. Pogledao me i rekao: “Ako ikad poželiš doći… vrata su ti otvorena.”
Gledao sam vlak kako odlazi i shvatio da možda nikad neću dobiti odgovore koje želim. Ali možda mogu naučiti živjeti s pitanjima.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi stvarno slobodni od prošlosti ili nas ona uvijek sustigne? Može li se oprostiti onome tko te napustio – i treba li? Što vi mislite?