Poziv koji je razbio tišinu: Lejlina potraga za istinom
“Lejla, moraš odmah doći u bolnicu. Adnan je imao nesreću.” Glas s druge strane linije bio je hladan, služben, ali u meni je izazvao paniku. Mobitel mi je ispao iz ruke, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. U trenu sam obukla jaknu, zaboravila ključeve i torbu, i istrčala niz stepenice naše stare zgrade na Grbavici.
Dok sam trčala prema tramvajskoj stanici, kroz glavu su mi prolazile slike: Adnan kako se smije dok pije kafu na balkonu, Adnan koji mi govori da će kasniti s posla, Adnan koji me grli kad mislim da se svijet ruši. Nisam znala što me čeka, ali znala sam da moram biti jaka – zbog njega, zbog naše kćeri Ene.
U bolnici su me dočekali hladni hodnici i miris dezinfekcije. Sestra me odvela do čekaonice. “Doktori ga još pregledavaju. Nije sam bio u autu,” rekla je tiho i pogledala u stranu. Taj detalj mi je odmah zapeo za uho. “S kim je bio?” pitala sam, ali ona je samo slegnula ramenima.
Satima sam sjedila na tvrdoj plastičnoj stolici, grickajući nokte i gledajući u vrata hitne službe. Konačno, pojavio se doktor. “Gospođo Lejla, vaš muž je stabilno. Ima prijelom noge i potres mozga. No… možda bi bilo dobro da razgovarate s policijom.”
Policija? Zašto policija? U tom trenutku mi se svijet počeo rušiti. Policajac, visok i ozbiljan, prišao mi je: “Gospođo, vaš muž nije bio sam u autu. S njim je bila Azra Hadžić. Znate li tko je ona?”
Azra Hadžić. Ime mi nije ništa značilo. “Ne znam… Tko je ona?”
Policajac me pogledao s mješavinom sažaljenja i nelagode. “Ona tvrdi da su prijatelji s posla. Ali… možda bi bilo dobro da porazgovarate s njim kad se probudi.”
Vratila sam se kući kao sjena same sebe. Ena je spavala, a ja sam sjedila za kuhinjskim stolom zureći u prazno. U glavi mi se rojilo tisuću pitanja. Zašto mi Adnan nikad nije spomenuo Azru? Zašto su bili zajedno usred noći? Zašto mi ništa ne govori?
Sljedećih dana Adnan je šutio. Kad sam ga pitala o Azri, izbjegavao je pogled. “Lejla, umoran sam… Ne mogu sad o tome.”
Ali nisam mogla pustiti. Počela sam istraživati sama – pitala sam njegove kolege, pretraživala poruke na njegovom mobitelu dok je spavao od lijekova. Pronašla sam poruke: “Nedostaješ mi.” “Jedva čekam da te vidim.” Srce mi se slomilo.
Jedne noći, kad se vratio iz bolnice na kućnu njegu, sjela sam nasuprot njega. “Adnane, koliko dugo traje ovo? Jesi li me ikad volio?”
Pogledao me očima punim tuge i srama. “Lejla… Nisam htio da saznaš ovako. Azra i ja… počelo je prije godinu dana. Nisam znao kako da ti kažem. Bojao sam se da ću te izgubiti.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama raspada. Godinu dana laži. Godinu dana dok sam ja brinula o Eni, o njemu, o svemu – on je živio dvostruki život.
“Zašto? Zar ti nisam bila dovoljna? Zar naša obitelj nije bila dovoljna?”
Nije odgovorio odmah. Samo je šutio i gledao kroz prozor.
Sljedećih tjedana kuća nam je postala bojno polje tišine i prešućenih riječi. Ena je osjećala napetost – povukla se u sebe, počela slabije učiti u školi. Moja mama, Senada, dolazila je svaki dan s pitama i savjetima: “Lejla, moraš oprostiti zbog djeteta! Muškarci su takvi…”
Ali nisam mogla oprostiti. Nisam mogla zaboraviti poruke, laži, osjećaj izdaje.
Jednog dana Azra me nazvala. “Lejla, žao mi je… Nisam htjela da ovako saznaš. Ali Adnan voli tebe – samo nije znao kako izaći iz svega ovoga.” Njen glas bio je tih, ali nisam joj vjerovala.
Odluka koju sam morala donijeti bila je najteža u životu: ostati zbog Ene ili otići zbog sebe?
Noći su prolazile bez sna. Razgovarala sam s prijateljicom Mirelom: “Šta bi ti uradila na mom mjestu?”
Mirela me pogledala ozbiljno: “Lejla, nema prave odluke osim one koja tebi donosi mir. Dijete će biti dobro ako si ti dobro.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Na kraju sam odlučila – otišla sam s Enom kod mame na neko vrijeme. Adnan je plakao kad smo odlazile: “Molim te, Lejla… Daj mi još jednu šansu!”
Ali nisam mogla više živjeti u laži.
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek boli. Ena me često pita: “Hoće li tata doći kući?” Ne znam što da joj kažem.
Ponekad se pitam: Je li bolje znati istinu koja boli ili živjeti u laži koja daje privid sreće? Da li biste vi oprostili ovakvu izdaju – ili biste krenuli dalje kao ja?