Prelomni Trenutak: Marijina Borba za Svoj Život
“Opet kasniš, Ivane!” povikala sam, držeći hladnu večeru u rukama, dok su mi suze prijetile da izbiju. Sat na zidu pokazivao je 22:15. Djeca su već spavala, a ja sam sjedila za stolom, zureći u praznu stolicu nasuprot sebi. U tom trenutku, osjećala sam se kao duh u vlastitom domu.
Ivan je ušao, mirisao je na cigarete i pivo. “Ma pusti me, Marija, imao sam težak dan. Šef mi je opet prigovarao, a ti mi još soliš pamet?”
Nisam više imala snage za svađe. Samo sam šutjela, gledajući ga kako sjeda pred televizor, ne mareći ni za mene ni za djecu. U meni se nešto lomilo svake večeri, ali nisam znala kako to izgovoriti naglas.
Sutradan na poslu, kolegica Sanja me povukla u stranu. “Marija, nisi dobro. Što se događa?”
Pogledala sam je i prvi put priznala: “Ne znam koliko još mogu ovako. Sve je na meni – posao, djeca, kuća… Ivan kao da ne postoji osim kad treba nešto prigovoriti ili popiti.”
Sanja me zagrlila. “Zaslužuješ više od toga. Zaslužuješ biti sretna.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Kad sam došla kući, Ivan je spavao na kauču, a oko njega prazne limenke piva. Djeca su me dočekala s crtežima – nacrtali su nas troje, ali tata je bio nacrtan sa strane, s tužnim licem.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – mladost, snove o putovanjima, o tome da završim fakultet koji sam napustila kad sam zatrudnjela s Ivanom. Sjetila sam se kako mi je obećavao da će sve biti bolje kad dobije posao u općini. Ali posao je došao i prošao, a on je ostao isti – nezreo, sebičan i izgubljen.
Jednog jutra, dok sam spremala djecu za školu, sin Luka me pitao: “Mama, zašto si uvijek tužna?”
To pitanje me presjeklo. Nisam imala odgovor. Samo sam ga zagrlila i obećala sebi da ću pronaći izlaz.
Narednih dana počela sam štedjeti svaki dinar koji sam mogla sakriti od Ivana. Prijavila sam se na online tečaj iz digitalnog marketinga – nešto što mogu učiti navečer dok svi spavaju. Sanja mi je pomagala s djecom kad bih morala ostati duže na poslu.
Ivan je primijetio promjene. “Šta ti to radiš svake noći na kompjuteru? Zar ti nije dosta što radiš cijeli dan?”
“Radim na sebi,” odgovorila sam mirno. “Želim više od ovog života.”
Počeo je vikati, vrijeđati me da sam nezahvalna i da ga ponižavam pred djecom. Ali ovaj put nisam plakala. Samo sam ga gledala i prvi put osjetila snagu u sebi.
Jedne večeri došao je kući pijaniji nego ikad. Djeca su se sakrila u sobu, a on je bacao stvari po kuhinji vičući: “Ti si kriva što mi ništa ne ide! Da nisi stalno nadrkana, možda bih bio sretniji!”
Tada sam shvatila – ovo nije život koji želim za sebe niti za svoju djecu.
Sutradan sam otišla kod roditelja u Gornji Vakuf. Mama me gledala zabrinuto: “Marija, dijete moje, šta ti to radiš sebi? Nisi sama, znaš?”
Tata je šutio, ali kad smo ostali sami rekao mi je: “Znam da nije lako otići, ali još teže je ostati i gledati kako ti život prolazi u suzama.”
Vratila sam se kući odlučna da promijenim sve. Ivan je bio na poslu kad sam mu napisala poruku: “Odlazim s djecom kod svojih roditelja dok ne odlučimo što dalje. Trebam mir i sigurnost za nas troje.”
Nije odgovorio satima. Kad je konačno nazvao, bio je bijesan: “Ne možeš mi uzeti djecu! Šta će selo reći?”
“Nije me briga više ni za selo ni za tvoje izgovore,” rekla sam kroz suze koje su ovaj put bile suze olakšanja.
Prvih dana kod roditelja osjećala sam se kao promašaj – žena koja nije uspjela spasiti brak. Ali svaki osmijeh moje djece bio je dokaz da radim pravu stvar.
Počela sam raditi od kuće za jednu firmu iz Zagreba koja mi je dala priliku nakon što su vidjeli moj trud na tečaju. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam ponos.
Ivan je dolazio nekoliko puta pokušavajući me nagovoriti da se vratim. “Promijenit ću se, obećavam!” govorio je kroz suze.
Ali ovaj put nisam vjerovala riječima – čekala sam djela. I dok ih nije bilo, nastavila sam graditi svoj novi život.
Danas, godinu dana kasnije, imam svoj mali stan u Mostaru i posao koji volim. Djeca su vesela i napokon bez straha odlaze na spavanje.
Ponekad se pitam – jesam li trebala ranije otići? Koliko nas još živi u tišini čekajući da netko drugi odraste umjesto nas?
Možda će moja priča nekome dati snagu da izabere sebe prije nego što bude prekasno.