Preseljenje koje je slomilo moju obitelj: Priča iz sarajevskog naselja
“Ne možeš mi to raditi, Emir!” povikala sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala kroz prozor našeg stana na Grbavici. Kiša je udarala po staklu, a u meni je bjesnila oluja još jača od one vani. Emir je stajao naslonjen na vrata, ruku prekriženih na prsima, lice mu je bilo tvrdo kao kamen.
“Već sam sve dogovorio, Amra. Selimo za mjesec dana. Ovdje više nema života za nas. Sarajevo je postalo preteško,” rekao je tiho, ali odlučno. U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je netko istrgnuo tlo pod nogama. Naša kćerka Lejla, tek napunila devet godina, sjedila je u kutu sobe i stiskala plišanog medu. Pogledala me velikim, uplašenim očima.
“Mama, hoćemo li ići daleko? Hoću li moći vidjeti Nerminu i Tarika?” pitala je tiho. Nisam imala snage odgovoriti joj. Nisam imala snage ni pogledati Emira. U meni se miješala ljutnja, tuga i osjećaj izdaje. Odluka o preseljenju u Zagreb nije bila zajednička – bila je njegova.
Moja mama, Senada, odmah je osjetila da nešto nije u redu. Došla je sutradan s vrećicom punom domaćih pita i pogledom koji ne oprašta.
“Šta ti to radiš sebi, Amra? Zar ćeš pustiti da te muž vodi kao ovcu? Ovdje si odrasla, ovdje su tvoji ljudi!”
“Mama, ne mogu više… Emir kaže da nema posla, da nam je ovdje budućnost propala…”
“A šta ti kažeš? Zar si ti samo žena koja šuti i klima glavom?”
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam htjela priznati. Cijelu noć nisam spavala. Slušala sam kako Emir u drugoj sobi razgovara s nekim na mobitel – vjerojatno s onim svojim rođakom iz Zagreba koji mu je obećao posao u građevinskoj firmi. Ja sam radila kao učiteljica u osnovnoj školi na Dobrinji. Voljela sam svoj posao, djecu, kolege… Kako ću sve to ostaviti?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta kao žica na violini. Lejla je šutjela, crtala kuće i sunce na papiru, ali uvijek s tužnim licima. Emir je bio sve odsutniji, a ja sam se povlačila u sebe. Jedne večeri, dok smo večerali u tišini, Lejla je iznenada zaplakala.
“Ne želim ići! Ne želim ostaviti Nerminu! Zašto me niko ne pita šta ja hoću?”
Emir je ustao od stola i zalupio vratima. Ja sam zagrlila Lejlu i plakala s njom.
Nakon toga počeli su dolaziti problemi koje nisam očekivala. Moja sestra Aida me zvala svaku večer.
“Amra, nemoj biti luda! Emir misli samo na sebe! Šta ćeš ti u Zagrebu? Tamo si niko i ništa! Ovdje imaš sve!”
Ali Emir nije popuštao. Svaki dan donosio je kutije iz trgovine i počeo pakirati stvari. Ja sam se osjećala kao duh u vlastitom životu. Jedne noći sam mu rekla:
“Emire, ako odeš – idi sam. Ja ne mogu ostaviti svoj život ovdje.”
Pogledao me kao da me prvi put vidi.
“Znači, birat ćeš njih umjesto mene? Zar ti nisam ja obitelj?”
“Ti si moj muž, ali ja sam i majka i kćerka i učiteljica… Ne mogu biti samo tvoja sjena!”
Te noći spavali smo u odvojenim sobama. Sljedećih dana Emir je bio hladan kao led. Lejla se povukla u sebe, prestala jesti i smijati se. Moja mama me molila da ne popuštam.
“Ako sada pristaneš, nikada više nećeš biti svoja!”
Ali srce mi se kidalo svaki put kad bih vidjela Emira kako sjedi sam na balkonu ili Lejlu kako šapuće molitve da ostanemo.
Došao je dan preseljenja. Kartonske kutije bile su posvuda. Emir je stajao na vratima s ključevima u ruci.
“Idemo,” rekao je kratko.
Pogledala sam Lejlu – suze su joj tekle niz obraze.
“Mama… molim te…”
U tom trenutku znala sam što moram učiniti.
“Emire, idi ti. Mi ostajemo ovdje. Ovo je naš dom. Ako nas voliš, razumjet ćeš.”
Emir je dugo šutio. Onda je bez riječi izašao iz stana.
Tjedni su prolazili sporo i bolno. Lejla se polako vraćala sebi uz pomoć bake i tete Aide. Ja sam nastavila raditi u školi, ali svaka večer bila je borba sa samoćom i krivnjom.
Emir se javljao rijetko – kratke poruke bez topline: “Jeste li dobro? Treba li vam šta?” Nikad nije pitao kako se osjećam.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam izabrala sebe i Lejlu umjesto zajedničkog života pod svaku cijenu. Može li žena biti dobra majka i kćerka ako nije dobra supruga? Je li moguće spasiti sebe bez da izgubiš sve što voliš?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav prema sebi sebičnost ili hrabrost?