Prodaj kuću i spasi brata – priča o izdaji, dugovima i borbi za sebe
“Prodaj kuću, Jasmina! Nemaš izbora!” Majčin glas parao je tišinu dnevne sobe, dok su mi ruke drhtale oko šalice hladne kave. Gledala sam je u oči, tražeći barem trunku razumijevanja, ali njezin pogled bio je tvrd kao kamen. “Tvoj brat je u problemima. Ako ga ne spasiš, završit će na ulici!”
Nikad nisam bila majčino dijete. Od malena, sve što sam radila bilo je pogrešno. Brat, Emir, bio je njezino sunce, njezina nada. Ja sam bila ona koja šuti, koja pomaže, koja nikad ne traži ništa za sebe. Kad sam prije tri godine naslijedila kuću od pokojnog djeda u Travniku, prvi put sam osjetila da imam nešto svoje. Moj komadić mira. Moj dom.
Ali sada, zbog Emira i njegovih kockarskih dugova, sve je to bilo ugroženo. “Mama, to je moj dom! Gdje ću ja? Zar ti nije stalo do mene?” glas mi je zadrhtao, ali ona je samo odmahivala rukom.
“Ti si jaka, Jasmina. Snaći ćeš se. Emir ne može. On je slab. On treba pomoć!”
Sjećam se dana kad sam prvi put saznala za bratove dugove. Došla sam s posla u školu – predajem hrvatski jezik u osnovnoj školi – i zatekla ga kako sjedi na mom kauču, glave u rukama. “Jasmina, molim te… Ako ne platim do petka, gotov sam. Ljudi nisu šaljivi.”
Tada sam mu dala sve što sam imala na računu. Nisam ni pitala koliko duguje. Samo sam željela da bude siguran. Ali to nije bio kraj. Dugovi su rasli, a s njima i zahtjevi moje majke.
“Znaš li ti što znači izgubiti dijete?” vikala je na mene kad sam odbila prodati kuću. “Znaš li kako boli gledati ga kako propada? Ti si uvijek bila jaka, ali on… on nije kao ti!”
U tim trenucima osjećala sam se kao stranac u vlastitoj obitelji. Otac je umro kad sam imala deset godina, a majka je tada svu svoju ljubav preusmjerila na Emira. Ja sam bila ta koja je kuhala, čistila, učila s njim kad nije mogao shvatiti matematiku. Ali nikad nisam bila dovoljno dobra.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u svojoj sobi, zazvonio mi je mobitel. Bila je to Amra, moja najbolja prijateljica iz djetinjstva.
“Jasmina, čujem što se događa. Nemoj im dati sve što imaš! Zaslužuješ više!”
“Ali to je moja obitelj… Kako da ih ostavim na cjedilu?”
“A gdje su oni bili kad si ti trebala pomoć? Sjećaš se kad si bila bolesna prošle zime? Tko ti je donosio lijekove? Tko te pitao kako si? Samo ja! Oni su te zvali samo kad im nešto treba!”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih priznala. Počela sam preispitivati sve odluke koje sam donijela iz osjećaja dužnosti prema obitelji.
Sljedećih dana pritisak je rastao. Majka me zvala svaki sat, prijetila suzama i ucjenama. Emir me izbjegavao, ali znao sam da se skriva od stvarnosti.
Jednog jutra došla sam u školu ranije nego inače. U zbornici me dočekala kolegica Ivana.
“Jasmina, nisi dobro… Što se događa?”
Pukla sam pred njom kao nikad prije. Suze su mi tekle niz lice dok sam joj ispričavala sve – o kući, o majci, o Emiru.
“Znaš što bih ja napravila? Ne bih prodala kuću ni za što na svijetu! To je tvoje! Ako sada popustiš, nikad neće stati!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Kad sam se vratila kući, Emir me čekao pred vratima.
“Jasmina… Oprosti. Znam da ti uništavam život. Ali ne znam kako drugačije… Mama mi stalno govori da ćeš ti sve riješiti…”
Gledala sam ga i prvi put vidjela dječaka koji se boji svijeta. Ali nisam više mogla biti ta koja spašava sve osim sebe.
“Emire, ja te volim kao brata. Ali ovo je moj život. Ne mogu više davati sve što imam dok vi mene gledate kao bankomat. Ako ti treba pomoć – idi na liječenje. Ja ću ti pomoći da pronađeš stručnjaka, ali kuću ne prodajem!”
Majka je poludjela kad je čula moju odluku.
“Ti si sebična! Uništit ćeš nam obitelj! Kako možeš tako?!”
Ali ovaj put nisam popustila.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Emir je otišao na razgovor kod psihologa – prvi put u životu priznao je da ima problem s kockanjem. Majka mi nije govorila tjednima.
Ali ja sam po prvi put osjetila mir.
Ponekad sjedim sama u dvorištu svoje kuće i pitam se: Jesam li pogriješila što sam izabrala sebe? Je li ljubav prema obitelji uvijek važnija od ljubavi prema sebi?
Što biste vi učinili na mom mjestu?