Promocija koja je slomila moju obitelj: Priča o Emi Kovačević

“Opet kasniš, Ema. Djeca su već zaspala, a ja sam im morao objasniti zašto te nema,” grmio je Ivan dok sam tiho zatvarala vrata stana. U hodniku je mirisalo na juhu koju nisam stigla pojesti. Torba mi je kliznula s ramena, a u prsima me stezalo – ne od umora, nego od krivnje. “Znaš li ti uopće što propuštaš?” nastavio je, a ja sam samo šutjela, gledajući u pod.

Nisam mu mogla reći da sam opet ostala prekovremeno jer me šefica, gospođa Jurić, pozvala na sastanak o mogućoj promociji. Već mjesecima sanjam o toj poziciji voditeljice odjela – napokon bih dokazala da nisam samo još jedna mama iz Dubrave koja se žrtvuje za sve osim za sebe. Ali svaki put kad bih došla kući kasno, osjećala sam kako se zid između mene i Ivana povećava.

“Mama, hoćeš li sutra doći na moju priredbu?” pitala me Lucija dok sam joj pokrivala ramena. “Naravno, ljubavi,” slagala sam, znajući da imam važnu prezentaciju pred upravom. Filip, moj mlađi sin, već je bio zaspao s plišanim medom u naručju. Poljubila sam ih oboje i tiho zatvorila vrata njihove sobe.

Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao okrenut leđima, a ja sam zurila u strop. U glavi su mi se miješali glasovi: Ivanov predbacivački ton, Lucijin razočarani pogled, šefičina pohvala na sastanku: “Ema, ti si naš najjači kandidat za promociju.” Što ako sve ovo propadne? Što ako uspijem?

Sljedećih tjedana napetost je rasla. Ivan je sve češće izlazio s prijateljima, a ja sam se sve više povlačila u posao. Prijateljica Sanja me jednom nazvala: “Ema, nisi se javila danima. Jesi li dobro?” Nisam znala što da kažem. Nisam imala vremena za kave ni tračeve – svaki slobodan trenutak trošila sam na pripremu izvještaja i prezentacija.

Jedne večeri, dok sam radila na laptopu u kuhinji, Ivan je došao i sjeo nasuprot mene. “Ema, ovako više ne ide. Djeca te ne viđaju, ja te ne viđam. Jesi li sigurna da znaš što radiš?” Pogledala sam ga – umoran, zabrinut, ali još uvijek moj Ivan. “Moram pokušati, Ivane. Zbog nas. Zbog djece. Ako dobijem tu promociju, bit će nam lakše.” On je odmahnuo glavom: “A što ako nas izgubiš na tom putu?”

Nisam imala odgovor.

Dan promocije bio je najstresniji u mom životu. Prezentacija je prošla savršeno; šefica mi je čestitala pred cijelim odjelom. Svi su mi pljeskali, ali kad sam izašla iz zgrade, osjećala sam se prazno. Na mobitelu sam imala propušten poziv od Lucije – priredba je bila gotova.

Kod kuće me dočekala tišina. Ivan i djeca su večerali bez mene. Lucija nije htjela pričati sa mnom; Filip me gledao tužno. Ivan mi je ostavio poruku na stolu: “Ne znam više tko si postala. Razmisli što ti je važnije.”

Tih dana nisam mogla pobjeći od osjećaja da sam izdala sve što volim zbog posla koji me više nije ispunjavao kao prije. Prijatelji su se udaljili – Sanja mi je poslala poruku: “Javi se kad budeš imala vremena za nas.” Nisam imala vremena ni za sebe.

Jedne večeri sjela sam uz prozor s čašom vina i gledala svjetla Zagreba. U glavi mi je odzvanjalo pitanje: Je li vrijedilo? Jesam li stvarno dobila ono što sam željela ili sam izgubila ono najvažnije?

Možda ste i vi nekad bili na raskrižju između karijere i obitelji. Što biste vi izabrali? Je li moguće imati oboje ili uvijek nešto mora patiti?