Pustila sam ga da ode: Priča o ljubavi, izdaji i ponovnom pronalasku sebe
“Pusti ga, Ana! Pusti ga, molim te!” vikao je moj brat Ivan dok sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći Petrove ključeve u ruci. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Petar je stajao ispred mene, spuštene glave, a u očima mu se vidjela neka čudna mješavina srama i olakšanja.
“Znaš li ti što radiš?” pitala sam ga tiho, gotovo šaptom. “Znaš li koliko sam puta oprostila? Koliko sam puta zatvorila oči na tvoje poruke, na miris parfema na tvojoj košulji? Znaš li koliko sam puta plakala u ovom stanu dok si ti bio s njom?”
Petar je šutio. Ivan je stisnuo šake i pogledao me kao da želi reći: ‘Dosta je bilo.’
Sjećam se dana kad smo se upoznali. Bila sam studentica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a on je bio zgodan mladi arhitekt s osmijehom koji je mogao rastopiti i najtvrđe srce. Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Ana, on je dobar dečko. Drži ga se.” I držala sam ga se. Predugo.
Naša prva godina braka bila je bajka. Putovali smo po Dalmaciji, smijali se do suza, planirali djecu. Ali onda su počeli problemi na njegovom poslu, a ja sam ostala bez posla zbog restrukturiranja firme. Novac je nestajao, a s njim i osmijeh s njegovog lica. Počeo je kasniti kući, mirisati na skupe parfeme koje ja nisam koristila. Prvi put kad sam pronašla poruku od neke “Martine”, rekao mi je da je to kolegica s posla koja mu pomaže oko projekta.
“Ana, pretjeruješ. Ljubomorna si bez razloga,” govorio bi dok bi mi nježno milovao kosu.
Ali noći su postajale sve duže, a ja sam sve češće plakala u jastuk. Mama bi mi govorila: “Svi muškarci su takvi. Bitno je da tebe poštuje kod kuće.” Ali ja sam osjećala da gubim sebe.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, zazvonio mu je mobitel. Na ekranu je pisalo “Maja”. Nisam više mogla izdržati.
“Tko ti je Maja?” pitala sam ga hladno.
“Kolegica s posla,” odgovorio je bez treptaja.
Ali kad sam kasnije pronašla poruke pune nježnosti i obećanja o zajedničkoj budućnosti, znala sam da više nema smisla lagati ni sebi ni drugima.
“Zašto mi to radiš?” pitala sam ga jedne noći dok smo sjedili za kuhinjskim stolom.
“Ne znam… Ana, ne znam više što osjećam. Ti si dobra žena, ali… s Majom se osjećam živim. Oprosti mi,” rekao je i prvi put zaplakao predamnom.
Tada sam shvatila da ne mogu više živjeti u laži. Ali kako reći mami koja vjeruje da je brak svetinja? Kako objasniti Ivanu koji me uvijek štitio od svega?
“Ana, ne možeš ostati s njim samo zato što drugi to očekuju od tebe,” rekla mi je moja najbolja prijateljica Lejla dok smo pile kavu u malom kafiću na Trešnjevci.
“Ali što ako pogriješim? Što ako nikad više ne budem voljela? Što ako ostanem sama?”
Lejla me pogledala ravno u oči: “Bolje biti sama nego ponižena. Sjeti se tko si bila prije njega.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam svoj odraz u ogledalu i pitala se gdje je nestala ona vesela djevojka iz studentskih dana. Gdje su nestali moji snovi?
Kad sam napokon skupila hrabrost i rekla Petru da ode, osjećala sam se kao da mi netko kida srce iz grudi. Ivan je bio uz mene cijelo vrijeme.
“Ana, nisi ti kriva što on nije znao cijeniti ono što ima,” rekao mi je dok smo sjedili na balkonu i gledali svjetla grada.
Mama nije mogla vjerovati kad sam joj rekla da se rastajemo.
“Sramota! Što će selo reći? Kako ćeš sama? Tko će te htjeti sad kad si razvedena?”
Ali prvi put u životu nisam slušala tuđe glasove. Počela sam raditi na sebi – upisala tečaj stranih jezika, počela trčati po Maksimiru, upoznavala nove ljude. Bilo je dana kad bih plakala do jutra, ali bilo je i dana kad bih se smijala bez razloga.
Jednog dana srela sam Dinu na tržnici Dolac. Bio je to stari prijatelj iz srednje škole koji se upravo vratio iz Njemačke.
“Ana! Pa gdje si ti nestala? Sjećaš li se onih naših ludih izleta na Plitvice?”
Smijali smo se kao nekad i shvatila sam da život ide dalje, bez obzira koliko nas prošlost boljela.
Danas, kad pogledam svoj odraz u ogledalu, vidim ženu koja je preživjela izdaju, osudu okoline i vlastite strahove. Vidim nekoga tko još uvijek vjeruje u ljubav – ali prije svega u ljubav prema sebi.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo toliko dugo trpjeti zbog tuđih očekivanja? Može li žena nakon svega ponovno naučiti voljeti – prvo sebe, pa onda možda nekog drugog?