Rasprsnute veze: Obiteljska borba za pomirenje
“Ne mogu više, Ana! Ne mogu!” Ivana je vikala dok je stajala na mom pragu, držeći malog Leona za ruku, a Sara joj se čvrsto držala za nogu. Kiša je padala tako snažno da su im jakne bile mokre do kože. Pogledala sam sestru, oči su joj bile crvene od plača. “Molim te, pusti nas unutra. Samo večeras.”
Bez riječi sam ih pustila u stan. Srce mi je tuklo kao ludo. Ivana i ja smo odrasle u malom stanu u Travniku, dijelile smo sve – i igračke i tajne i snove. Ali zadnjih godina, otkako se udala za Dinu i preselila u Zagreb, nešto se među nama promijenilo. Rijetko smo se čule, a kad bi došla, uvijek bi bilo napeto.
“Što se dogodilo?” pitala sam tiho dok sam djeci donosila suhe ručnike.
Ivana je sjela na kauč i pokrila lice dlanovima. “Dino me izbacio. Kaže da sam nesposobna majka, da mu samo stvaram probleme… Ana, ja više ne znam što da radim.”
Sara je tiho jecala, a Leon je gledao u pod. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam voljela Dinu, ali nisam ni znala da je situacija toliko loša.
“Ostani koliko trebaš,” rekla sam, iako sam znala da to znači promjenu svega u mom životu. Moj muž Tomislav nije bio oduševljen idejom da imamo goste na neodređeno vrijeme, pogotovo jer smo i sami jedva spajali kraj s krajem.
Tjedni su prolazili. Ivana nije nalazila posao, djeca su bila nervozna i često su se svađala s mojom kćeri Lanom. Tomislav je šutio, ali osjećala sam njegovu ljutnju svaki put kad bi vidio nered u stanu ili kad bi Sara razbila šalicu.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Lana je iznenada povikala: “Zašto oni još uvijek žive ovdje? Nema više mjesta za moje stvari! Mama, kad će otići?”
Ivana je ustala od stola i otišla u sobu bez riječi. Ja sam ostala sjediti, osjećajući se kao izdajica.
Kasnije te noći, Tomislav me povukao za ruku. “Ana, ovo više ne ide. Naša obitelj pati. Ne možemo ih zauvijek držati ovdje. Moraš razgovarati s Ivanom.”
Nisam spavala cijelu noć. Ujutro sam sjela kraj Ivane dok je Sara spavala na kauču.
“Ivana, znaš da te volim… ali ne možemo ovako dalje. Tomislav je na rubu živaca, Lana je nesretna… Moraš pronaći rješenje.”
Ivana me pogledala s očajem u očima. “Zar me izbacuješ? Nakon svega? Sjećaš li se kad si ti imala onaj napad panike na faksu i ja sam te tjednima pazila? Zar sad nemaš strpljenja za mene?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Nije to isto… Sada imam svoju obitelj. Moram misliti na njih.”
“A ja nemam?” viknula je Ivana i probudila Saru koja je odmah počela plakati.
Tog dana Ivana je spakirala nekoliko stvari i otišla kod prijateljice iz djetinjstva, a djecu povela sa sobom. Stan je odjednom bio tih, ali osjećala sam prazninu koju nisam mogla objasniti.
Sljedećih tjedana nismo razgovarale. Mama nas je zvala svaki dan, pokušavala nas pomiriti. “Vi ste sestre! Što god da se dogodi, morate biti tu jedna za drugu!” govorila bi kroz suze.
Ali ja nisam znala kako dalje. Jesam li bila sebična? Ili sam samo štitila svoju obitelj?
Jednog dana dobila sam poruku od Ivane: “Ana, oprosti mi što sam ti sve svalila na leđa. Znam da ti nije bilo lako. Volim te.” Plakala sam dugo nakon toga.
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek osjećam težinu te odluke. Ivana i ja polako gradimo odnos ispočetka, ali ništa više nije isto.
Ponekad se pitam – gdje završava odgovornost prema sestri, a gdje počinje odgovornost prema vlastitoj djeci? Može li obitelj preživjeti sve oluje ili neke rane nikad ne zacijele?