“Rekao je da može bez mene, ali ja bez njega ne mogu”: Moja borba za slobodu nakon osam godina braka
“Znaš, Mirela, ti bez mene ne bi mogla. Ja bih mogao bez tebe, ali ti bez mene – nikako.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala nasred kuhinje, ruku punih deterdženta i suza koje su mi klizile niz lice. Gledala sam u Vedrana, svog muža, čovjeka s kojim sam provela osam godina, rodila dvoje djece i svaki dan pokušavala biti ono što su me učile mama, baka i svekrva: dobra žena, majka, domaćica. Ali te večeri, dok je on sjedio za stolom, listao novine i čekao večeru, nešto je u meni puklo.
“Zašto misliš da ne bih mogla?” pitala sam tiho, ali odlučno. On se samo nasmijao, onako s visoka, kao da sam dijete koje ne razumije ozbiljnost života.
“Zato što ti ne znaš ništa drugo osim brinuti o kući i djeci. Ja radim, ja donosim novac. Ti si tu da sve ostalo štima.”
Te riječi su me zaboljele više nego što sam htjela priznati. Sjetila sam se svoje mame, kako mi je uvijek govorila: “Mirela, žena mora biti stub kuće. Muškarac je glava, ali žena je vrat.” Sjetila sam se bake, koja je cijeli život provela u kuhinji, a djed joj nikad nije rekao hvala. I svekrve, koja mi je na dan vjenčanja šapnula: “Sine, sretno. Nije lako biti žena.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala o svom životu. O tome kako sam se odrekla posla kad sam rodila Luku, jer je Vedran rekao da je bolje da djeca imaju mamu kod kuće. O tome kako sam svaki dan kuhala, čistila, peglala, a on je uvijek nalazio nešto što nije dovoljno dobro. O tome kako sam zaboravila tko sam bila prije nego što sam postala “samo supruga i majka”.
Sljedeće jutro, dok su djeca još spavala, sjela sam za stol s papirom i olovkom. Počela sam pisati popis svojih snova. Prvi put nakon dugo vremena, sjetila sam se da sam nekad voljela crtati, da sam sanjala o tome da otvorim malu radionicu za izradu nakita. Sjetila sam se da sam voljela šetnje po Maksimiru, da sam imala prijateljice s kojima sam pila kavu i smijala se do suza.
Kad je Vedran otišao na posao, nazvala sam prijateljicu Anu. “Ana, znaš li možda gdje bih mogla naći neki posao na pola radnog vremena? Bilo što, samo da izađem iz kuće.”
Ana je odmah reagirala: “Mirela, pa naravno! Moja sestra traži nekoga da joj pomogne u cvjećarni. Nije puno, ali možeš početi već sutra.”
Srce mi je lupalo kao ludo. Nisam znala hoću li uspjeti, ali znala sam da moram pokušati. Kad sam to rekla Vedranu, samo je odmahnuo rukom: “Radi što hoćeš, ali nemoj da kuća pati. I nemoj očekivati da ću ja išta više pomagati.”
Prvi dan u cvjećarni bio je kao da sam ponovno prodisala. Miris cvijeća, smijeh s Aninom sestrom, osjećaj da nešto radim za sebe – sve to me ispunilo nekom novom snagom. Počela sam raditi svaki dan po četiri sata, a ostatak dana sam i dalje brinula o djeci i kući. Ali nešto se promijenilo. Više nisam bila samo “Vedranova žena”. Bila sam Mirela.
Naravno, problemi su tek počeli. Svekrva je došla jednog dana i zatekla me kako kasnim s ručkom. “Sine, što je ovo? Vedran dolazi gladan s posla, a ti u cvjećarni? Tko će djecu paziti?”
Pogledala sam je ravno u oči i rekla: “Djeca su dobro, ručak će biti gotov za pola sata. I ja imam pravo na svoj život.”
Mama mi je zamjerila što “zanemarujem obitelj”. “Mirela, što će ljudi reći? Vedran će ti zamjeriti, pazi da ne ode.”
Ali ja sam znala da više ne mogu živjeti po tuđim pravilima. Djeca su bila sretna jer sam bila zadovoljnija, a ja sam svaku večer zaspala s osmijehom, umorna ali ispunjena.
Vedran je postajao sve nervozniji. Počeo je kasniti kući, šutjeti za stolom, gledati me kao stranca. Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjeo je nasuprot mene.
“Što ti to treba, Mirela? Zar nije dovoljno što imaš? Kuća, djeca, ja radim, ti ne moraš brinuti o ničemu.”
Duboko sam udahnula. “Nije dovoljno. Želim biti sretna, želim biti uzor svojoj kćeri. Ne želim da misli da je njezina vrijednost samo u tome koliko dobro kuha ili čisti.”
Nastala je tišina. Znao je da se nešto promijenilo. Nisam više bila ona koja šuti i trpi. Počela sam štedjeti svaki dinar koji sam zaradila, planirati male izlete s djecom, kupovati sebi sitnice koje me vesele.
Jednog dana, dok sam slagala cvijeće za svadbeni buket, shvatila sam da sam slobodna. Ne u potpunosti, jer još uvijek živim s Vedranom, još uvijek se borim s predrasudama, ali slobodna u glavi i srcu. Znam da mogu preživjeti bez njega. Možda će biti teško, možda će biti suza, ali više se ne bojim.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja, bojeći se napraviti prvi korak? Jesmo li stvarno toliko slabe ili samo zaboravimo koliko smo jake kad nas život slomi?