„Rekla je da lažem o trudnoći zbog novca” – Večera koja je uništila moju obitelj
„Lažeš! Sve to radiš zbog novca!”
Te riječi su mi još uvijek urezane u pamćenje, kao ožiljak koji ne prolazi. Sjedila sam za stolom u dnevnoj sobi kod svekrve, držeći ruku svog muža Ivana, dok su tanjuri još mirisali na sarme i pečenu janjetinu. Srce mi je lupalo kao ludo, jer sam napokon skupila hrabrosti reći ono što sam mjesecima sanjala – „Trudna sam.”
Ivan me pogledao s nevjericom, a njegova sestra Sanja je ispustila vilicu na tanjur. Svekrva, gospođa Ljubica, samo je stisnula usne i pogledala me onim svojim hladnim, procjenjivačkim pogledom. „Znaš li ti, djevojko, što to znači za ovu obitelj?” pitala je, a glas joj je bio oštar kao nož.
„Znam, Ljubice. Znam koliko vam znači unuk. Zato sam i željela da svi zajedno saznate.”
Ivan je šutio. Znao je koliko nam je bilo teško zadnjih godina – tri spontana pobačaja, bezbroj pregleda, suza i tišine između nas. Ali sada je bilo drukčije. Osjetila sam to.
Svekrva je odjednom ustala i podigla glas: „Ne vjerujem ti! Ti si samo htjela osigurati svoje mjesto ovdje! Znaš da Ivan ima nasljedstvo, znaš da ćeš dobiti više ako rodiš dijete!”
Osjetila sam kako mi se krv povlači iz lica. Pogledala sam Ivana, ali on je samo gledao u stol. Sanja je pokušala nešto reći, ali Ljubica ju je prekinula: „Ti šuti! Ti si uvijek na njenoj strani!”
„Ljubice, molim vas…” pokušala sam smiriti situaciju, ali ona je nastavila: „Ti si iz Bosne, nisi ti odavde! Tko zna što si sve spremna napraviti!”
U tom trenutku osjetila sam kako mi se svijet ruši. Nisam mogla disati. Ustala sam od stola i potrčala prema hodniku, ali noge su mi klecale. Ivan je napokon ustao i krenuo za mnom: „Ana, čekaj!”
Srušila sam se na pod. Osjetila sam bol u trbuhu, onu istu bol koju sam već previše puta osjećala. Sve se zamaglilo.
Probudio me miris bolnice i zvuk aparata. Ivan je sjedio pored mene, lice mu je bilo sivo od brige. „Ana… izgubili smo bebu.”
Nisam plakala. Samo sam zurila u strop, osjećajući prazninu veću od svega što sam ikad poznavala.
Dani su prolazili u magli. Ljubica nije došla u bolnicu. Sanja mi je krišom donijela juhu i suze joj nisu prestajale teći dok mi je šaptala: „Žao mi je… Nisam znala da će otići tako daleko.”
Ivan je bio slomljen. Nije znao kako razgovarati sa mnom. Počeo je više raditi, dolazio bi kasno kući i mirisao na cigarete i alkohol. Jedne večeri sam ga pitala: „Zašto nisi stao uz mene?”
Samo je slegnuo ramenima: „Ne znam… Ona mi je majka.”
„A ja?”
Nije odgovorio.
Vratila sam se kod svojih roditelja u Tuzlu na nekoliko tjedana. Mama me grlila svaku noć kao da sam opet dijete. Tata nije puno govorio, ali bi mi svako jutro ostavio kavu na stolu i tiho rekao: „Bit će bolje.”
Ali nije bilo bolje. Svaka poruka od Ivana bila je hladna i kratka. Ljubica mi nije ni pisala ni zvala.
Jednog dana Sanja me nazvala: „Ana, moraš znati da ona sada žali… Ali ne zna kako ti to reći.”
„Neka ona žali za sobom”, odgovorila sam kroz suze.
Vratila sam se u Zagreb nakon mjesec dana. Stan je bio tih i prazan. Ivan me dočekao s buketom cvijeća i pokušajem osmijeha.
„Možemo li pokušati ispočetka?” pitao je.
Pogledala sam ga dugo. „Možemo li? Nakon svega? Nakon što si šutio dok su me gazili? Nakon što si me ostavio samu kad mi je bilo najteže?”
Nije imao odgovora.
Tog dana sam odlučila da više neću živjeti za tuđe odobravanje. Počela sam raditi na sebi – upisala tečaj kuhanja, počela trčati po Maksimiru svako jutro, upoznavala nove ljude.
Ivan i ja smo ostali zajedno još nekoliko mjeseci, ali povjerenje se nije vratilo. Na kraju smo se rastali mirno, bez velikih riječi.
Ljubica mi nikada nije oprostila što nisam „dala unuka”, ali ja sam sebi oprostila što sam predugo šutjela.
Danas živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Imam svoj mir i svoje snove. Ponekad se pitam – jesam li mogla nešto drugačije? Jesam li trebala više boriti se za ljubav ili za sebe?
A vi? Biste li oprostili takvu izdaju ili biste krenuli dalje kao ja?