Rekla sam gospođi Mariji da više ne mogu biti njezina djevojka za sve: Trebala je tražiti pomoć od svoje kćeri dok je još bila tu

“Ne mogu više, Marija!” – izletjelo mi je iz usta, glasom koji nisam prepoznala. Stajala sam na pragu njezine male kuhinje, ruke mi drhtale od umora i bijesa. Marija je ležala na kauču, pokrivena tankom dekicom, oči joj bile velike i vlažne. “Molim te, Jasmina, samo mi donesi lijek iz apoteke. Ne mogu nikoga drugog zvati…”

Zastala sam, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Već mjesecima sam joj donosila lijekove, kuhala čaj, plaćala račune, slušala njezine priče o prošlim vremenima kad je njezina kćerka Ivana još živjela ovdje, kad su zajedno sadile cvijeće ispred zgrade. Ali Ivana je otišla u Zagreb prije dvije godine, udala se za nekog informatičara i rodila drugo dijete. Od tada je Marija ostala sama, a ja – susjeda s drugog kata – postala sam njezina djevojka za sve.

“Zašto Ivana ne dođe?” pitala sam jednom, dok sam joj mijenjala posteljinu. “Znaš da nema mjesta u stanu”, odgovorila bi Marija tiho, kao da se opravdava. “A i mala je još beba…”

Ali meni je bilo dosta. Moj muž Emir već mjesecima prigovara: “Jasmina, nisi ti socijalna služba! Imaš i ti svoje probleme!” I stvarno imam – sin mi je ostao bez posla, kćerka studira u Mostaru i stalno traži novac za knjige i stanarinu. Ja radim u trgovini na blagajni, smjene su mi duge, noge me bole svaku večer. A opet, svaki put kad Marija zazvoni ili pošalje poruku, osjećam grižnju savjesti ako ne potrčim.

Tog dana kad sam joj rekla da više ne mogu, osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu. “Marija, stvarno sam iscrpljena. Ne mogu više biti tvoja djevojka za sve. Trebala si tražiti pomoć od Ivane dok je još bila ovdje…”

Nastala je tišina. Marija me gledala kao da sam joj upravo oduzela posljednju nadu. “Znaš li ti kako je to kad ti dijete ode? Kad te zaboravi?” prošaptala je. “Znam”, odgovorila sam tiho. “Ali ja nisam tvoja kćerka.”

Te večeri nisam mogla zaspati. Emir je šutio, gledao televiziju, ali znam da mu je bilo drago što sam napokon rekla što mislim. Ipak, osjećala sam se prazno. Sutradan sam čula kako Marija zove susjedu Ružu iz prizemlja. Ruža joj je donijela kruh i mlijeko, ali nije ostala na čaju kao ja. Nitko nije ostajao kao ja.

Prošli su dani. Marija me nije zvala. U zgradi su počeli kružiti tračevi: “Jasmina više ne pomaže Mariji! Kakva je to žena?” Osjećala sam pogled svake komšinice kad bih izlazila iz lifta. Jednom me zaustavila stara Fata: “Jasmina, znaš li ti koliko je Mariji teško? Nema nikoga osim nas!”

A ja? Ja sam svaki dan gledala svoj odraz u ogledalu i pitala se jesam li stvarno sebična ili samo umorna žena koja više ne može nositi tuđe terete.

Jednog popodneva zazvonio mi je mobitel – nepoznat broj iz Zagreba. “Dobar dan, ovdje Ivana, Marijina kćerka… Čula sam da ste puno pomogli mojoj mami. Hvala vam na svemu…” Glas joj je bio hladan, služben. “Ali znate, ja stvarno ne mogu doći često. Djeca su mala, muž radi po cijele dane… Ako možete još malo pomoći dok ne nađem nekoga…”

Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. “Gospođo Ivana”, rekla sam mirno ali odlučno, “vaša mama treba vas, ne mene. Ja imam svoju obitelj i svoje probleme. Možda bi bilo vrijeme da razmislite o tome kako joj možete pomoći na drugi način – makar češće nazvati ili poslati nekoga iz socijalne službe.” S druge strane tišina.

Nakon tog razgovora osjećala sam olakšanje ali i tugu. Prolazili su tjedni, Marija je sve rjeđe izlazila iz stana. Jednog dana stigla je hitna pomoć – Ruža ju je našla onesviještenu u kuhinji. Svi smo se okupili ispred zgrade dok su je nosili na nosilima. Ivana je došla tek nakon tri dana.

Na sprovodu su svi šutjeli. Ivana je plakala tiho, držala djecu za ruke i gledala negdje u daljinu. Prišla mi je poslije: “Zamjerate mi što nisam bila tu?” Pogledala sam je ravno u oči: “Ne zamjeram vam ništa što već sami sebi ne zamjerate.” Okrenula se i otišla.

Danas često sjedim na klupi ispred zgrade i gledam prazne prozore Marijinog stana. Pitam se jesam li mogla učiniti više ili manje – i što bi bilo da sam šutjela i nastavila nositi tuđe terete na svojim leđima.

Možda smo svi mi ponekad preumorni da budemo tu za druge – ali što kad jednog dana nama zatreba netko? Hoće li tada netko imati snage za nas?