Rekla sam gospođi Mariji da više ne mogu biti njezina poslužiteljica: Istina koju sam predugo skrivala
“Ne mogu više, gospođo Marija. Oprostite, ali ne mogu.” Riječi su mi drhtale na usnama dok sam stajala u polumraku njezine dnevne sobe, među mirisom stare lavande i zvukom sata koji je neumoljivo otkucavao. Pogledala me iznenađeno, kao da sam joj upravo priznala najveću izdaju. “Ana, što to govoriš? Pa znaš da bez tebe ne mogu ni do trgovine. Ivana opet radi do kasno…”
Zastala sam, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Godinama sam bila tu – Ana iz susjedstva, uvijek spremna donijeti lijekove, skuhati juhu, presložiti ormare. Bila sam tu kad je Marijin muž umro, kad su joj noge prvi put otkazale poslušnost, kad je Ivana otišla raditi u Zagreb i dolazila samo vikendom, ako i tada.
“Znam, gospođo Marija. Ali ja… ja više ne mogu. Imam i ja svoju obitelj. Moja mama je bolesna, sin mi ima problema u školi. Ne mogu više biti ovdje svaki dan.”
Tišina se spustila između nas kao težak pokrivač. Marija je zurila u mene svojim sivim očima, a ja sam osjećala kako mi se suze skupljaju u kutovima očiju. “Ali ti si uvijek govorila da ti nije teško…”
“Nisam htjela da se osjećate krivo,” prošaptala sam. “Ali istina je da mi jest teško. I da se osjećam kao da sam odgovorna za sve vaše probleme, dok vaša kći…”
Nisam dovršila rečenicu. Znala sam da je to bolna tema. Ivana je bila ta koja je uvijek imala opravdanje – posao, djeca, muž koji ne voli dolaziti u ovaj stari stan na Trešnjevci. A ja sam bila tu, tihi kotačić koji drži sve na okupu.
Sjetila sam se prošlog Božića. Marija je sjedila za stolom, gledala kroz prozor dok su vani padale prve pahulje. Ivana je kasnila, a ja sam grijala sarmu i pokušavala održati razgovor živim. “Ana, ti si kao moja druga kći,” rekla mi je tada Marija. Osjetila sam toplinu i gorčinu istovremeno – jer nisam bila njezina kći, niti sam to željela biti.
“Ana, molim te… Samo još malo. Ivana će uskoro moći više dolaziti,” pokušavala je Marija sada, glas joj je bio tanak kao nit.
“Ne mogu više obećavati nešto što ne mogu ispuniti,” odgovorila sam tiho.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nisam izgovorila: Kako je moguće da jedna žena mora nositi teret dvije obitelji? Zašto se od nas uvijek očekuje da šutimo i trpimo? Sjetila sam se svoje majke, kako je cijeli život radila u tekstilnoj tvornici i nikad nije tražila pomoć ni od koga. “Žena mora izdržati,” govorila bi mi dok bi krpala stare čarape.
Ali ja više nisam mogla izdržati.
Sljedećeg dana nazvala me Ivana. “Ana, mama kaže da si rekla da više nećeš dolaziti? Kako to misliš? Znaš li ti koliko nam značiš?”
Osjetila sam kako mi se glas steže u grlu. “Ivana, vaša mama treba vas. Ja imam svoju obitelj i svoje probleme. Ne mogu više biti odgovorna za sve.”
S druge strane linije muk. Onda hladan glas: “Dobro, ako tako želiš. Samo znaj da si nas ostavila na cjedilu.”
Spustila sam slušalicu i osjetila olakšanje pomiješano s krivnjom koja me pekla do kostiju.
Dani su prolazili sporo. Susjedi su me gledali ispod oka – znali su svi za moju odluku. U malom kvartu ništa ne ostaje tajna. “Ana više ne pomaže Mariji,” šaptale su žene na klupi ispred zgrade. Osjećala sam se kao izdajica.
Jednog popodneva srela sam Mariju na stubištu. Držala se za ogradu, sitna i pogrbljena, ali ponosna. “Ana…”
Zaustavila sam se, srce mi je preskočilo udarac.
“Znam da ti nije bilo lako. I znam da nije pošteno što si sve ovo morala sama nositi. Ali… hvala ti što si bila uz mene kad nitko drugi nije.” Glas joj je bio tih, ali iskren.
Nisam znala što reći. Samo sam kimnula glavom i osjetila kako mi suze klize niz lice.
Te večeri sjela sam za stol sa svojom obitelji prvi put bez osjećaja žurbe ili krivnje. Sin mi je pričao o školi, muž me pitao kako sam provela dan. Osjetila sam mir koji nisam znala da mi nedostaje.
Ali krivnja nije nestala potpuno. Pitala sam se jesam li mogla drugačije – jesam li trebala još malo izdržati? Ili je ovo prvi put da sam stvarno izabrala sebe?
Možda će me neki osuditi zbog ovoga što sam napravila, ali pitam vas: Koliko dugo žena može nositi tuđe terete prije nego što zaboravi tko je zapravo? Je li pogrešno napokon reći – dosta je?