Rođendan moje kćeri i tišina moje samoće
“Nećeš ni ove godine doći, mama?” Marisin glas bio je tih, ali u njemu je odzvanjala neka hladnoća koju nisam znala prepoznati prije nekoliko godina. Stajala sam u kuhinji, gledala kroz prozor kako kiša polako ispire prašinu s prozora našeg stana u Sarajevu. Ruke su mi drhtale dok sam stiskala mobitel, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi.
“Nisam ni znala da imaš planove za rođendan, dušo,” pokušala sam zvučati smireno, ali glas mi je zadrhtao. “Nisi me zvala.”
S druge strane linije muk. Zrak između nas bio je težak, ispunjen godinama neizgovorenih riječi, prešućenih zamjerki i pogrešno protumačenih pogleda. Marisa je odavno otišla iz našeg doma, prvo na studij u Zagreb, a onda je ostala tamo, pronašla posao, dečka, život. Ja sam ostala ovdje, među zidovima koji su još uvijek mirisali na njen parfem i smijeh.
“Mama, znaš da… nije lako. Tata više nije tu. Sve je drugačije,” rekla je napokon. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Moj muž, Ivan, otišao je prije četiri godine. Srce ga je izdalo dok je sjedio za stolom i smijao se s nama. Od tada, sve se promijenilo.
“Znam, Marisa. Znam da nije lako. Ali ja sam još uvijek tvoja mama,” prošaptala sam.
“Znam,” odgovorila je kratko i prekinula vezu.
Ostala sam stajati u kuhinji, gledajući u prazno. Sjetila sam se dana kad sam je prvi put držala u naručju, kad je imala samo tri kilograma i crnu kosu poput ugljena. Sjetila sam se njenih prvih koraka, prvog dana škole, svađa oko izlazaka i ocjena. Sjetila sam se kako smo Ivan i ja znali sjediti navečer i gledati je dok spava, pitajući se kakva će žena postati.
A sada… sada nisam bila pozvana na njen rođendan.
Navečer sam sjela za stol s albumom fotografija. Listala sam slike: Marisa na biciklu ispred zgrade u Novom Zagrebu, Marisa s Ivanom na moru u Makarskoj, Marisa sa mnom ispred stare kuće mojih roditelja u Travniku. Svaka slika bila je kao udarac u prsa.
Telefon je zazvonio kasno, oko jedanaest. Bila je to moja sestra Jasna iz Mostara.
“Jesi li dobro?” pitala je bez uvoda.
“Nisam pozvana na rođendan svoje kćeri,” odgovorila sam kroz suze.
Jasna je uzdahnula. “Znaš kakva su djeca danas. Sve im smeta, sve im je teško. Možda joj treba vremena.”
“Koliko vremena? Četiri godine? Pet? Jesam li nešto tako strašno pogriješila?”
Jasna je šutjela. Znam da ni ona nema odgovore.
Sutradan sam otišla do tržnice po svježe cvijeće. Susjeda Ružica me zaustavila kod lifta.
“Jesi li čula da je Marisa slavila rođendan u Zagrebu? Svi su bili tamo! Čak i tvoja stara prijateljica Vesna iz škole!”
Osjetila sam kako mi se lice zacrvenilo od srama i ljutnje. “Nisam bila pozvana,” rekla sam tiho.
Ružica me pogledala sažaljivo. “Djeca… uvijek nas iznenade kad najmanje očekujemo.”
Vratila sam se kući s cvijećem koje sam stavila u vazu na sredinu stola. Gledala sam ga dugo, pitajući se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše stroga kad je bila mala? Jesam li previše očekivala od nje? Jesam li joj zamjerila što nije ostala uz mene kad je Ivan umro?
Te večeri odlučila sam joj napisati pismo. Pravo pismo, rukom napisano, ne poruku na mobitelu ili e-mail.
“Draga Marisa,
Danas si slavila rođendan bez mene. Znam da imaš svoj život i da ti možda ne trebam kao prije. Ali ja te trebam. Tvoj tata bi bio ponosan na tebe, ali i tužan što smo ovako daleko jedna od druge. Možda sam griješila, možda nisam uvijek znala pokazati ljubav na pravi način. Ali volim te više nego što možeš zamisliti.
Tvoja mama”
Pismo sam stavila u omotnicu i odnijela ga do pošte sljedećeg jutra. Dok sam hodala ulicama Sarajeva, osjećala sam se lakše, ali i praznije nego ikad prije.
Tjedni su prolazili bez odgovora. Dani su bili ispunjeni tišinom koju ni radio ni televizija nisu mogli prekinuti. Ponekad bih čula dječji smijeh ispod prozora i poželjela da mogu vratiti vrijeme.
Jednog popodneva zazvonio je mobitel. Bila je to Marisa.
“Mama… dobila sam tvoje pismo,” rekla je tiho.
Srce mi je preskočilo od radosti i straha istovremeno.
“Žao mi je što te nisam pozvala. Nisam znala kako da ti kažem… osjećam se izgubljeno otkad tate nema. Bojim se da ću te povrijediti ako ti kažem koliko mi nedostaješ, a opet… nekad mi treba mir od svega što me podsjeća na njega.” Glas joj je drhtao.
“I meni nedostaje svaki dan,” odgovorila sam kroz suze.
Dugo smo šutjele obje, ali ta šutnja više nije bila teška kao prije.
“Možemo li pokušati ispočetka?” upitala je napokon.
“Možemo, dušo. Uvijek možemo pokušati ispočetka,” odgovorila sam.
Spustila sam slušalicu i osjetila kako mi srce prvi put nakon dugo vremena kuca s nadom.
Pitam se: Koliko često zaboravimo reći onima koje volimo koliko nam znače? I koliko puta nam ponos ili strah ukradu ono najvažnije – obitelj?