Ruka koja ne miluje: Anina borba između straha i slobode
“Ana, gdje si potrošila sto kuna jučer?” – njegov glas parao je tišinu kuhinje dok sam prala suđe. Ruke su mi drhtale, a pogled mi je bježao prema prozoru, kao da ću tamo pronaći izlaz iz ove svakodnevne zamke. “Na kruh i mlijeko, Damire… Djeca su tražila još voća.”
“Uvijek ti nešto treba! Jesi li ti svjesna koliko ja radim da bi ti mogla trošiti?”
Nisam odgovorila. Znam da nema smisla. Od prvog dana našeg braka, kad smo se vjenčali u maloj crkvi u Travniku, predala sam mu svoju plaću. Tada mi je to izgledalo kao znak povjerenja, ljubavi. “Tako rade prave žene,” govorila mi je mama. “Muž je glava kuće.”
Ali godine su prolazile, a ja sam postajala sve manja. Svaki moj korak bio je pod njegovim nadzorom. Svaka kuna koju sam potrošila morala sam opravdati. Kad bih kupila nešto za sebe – novu majicu ili knjigu – osjećala bih se kao lopov.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam na balkon s Lejlom, susjedom iz trećeg kata. “Ana, ne možeš ovako živjeti. Pogledaj se – nema te više. Samo sjena od žene koja si bila kad si došla ovdje.”
“Što da radim, Lejla? On je otac moje djece. Ako odem, nemam gdje. Mama mi je bolesna, brat u Njemačkoj… A posao? Tko će me primiti s 38 godina i dvoje djece?”
Lejla me zagrlila. “Znaš li koliko žena šuti? Previše nas misli da je ovo normalno. Ali nije, Ana. Nije normalno da se bojiš otvoriti novčanik ili pitati za kavu s prijateljicom.”
Te noći nisam mogla zaspati. Damir je hrkao pored mene, miran kao dijete. Ja sam brojala pukotine na stropu i razmišljala o svom životu. Kad sam posljednji put bila sretna? Kad sam zadnji put odlučila nešto sama?
Sutradan sam otišla na posao ranije nego inače. Radila sam kao medicinska sestra u domu zdravlja u Sarajevu. Kolegica Ivana me pogledala ispod oka dok smo zajedno slagale papire.
“Ana, jesi dobro? Izgledaš umorno.”
“Ma ništa… samo nisam spavala.”
Ivana je šutjela neko vrijeme pa tiho rekla: “Znaš… moj bivši muž je bio isti. Sve do dana kad sam rekla dosta. Nije bilo lako, ali sad dišem punim plućima. Ako ikad poželiš pričati… tu sam.”
Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan u glavi.
Navečer sam pokušala razgovarati s Damirom.
“Damire, mislim da bih trebala zadržati dio plaće za sebe. Trebam novu jaknu, djeca trebaju tenisice…”
Pogledao me kao da sam ga uvrijedila najgorom mogućom uvredom.
“Zar ja ne znam što treba našoj obitelji? Zar ti misliš da ja ne vodim računa o svemu? Ako ti nešto treba, reci meni! Nema potrebe da imaš svoj novac!”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam više imala snage raspravljati se.
Sljedećih dana Damir je bio još hladniji nego inače. Djeca su osjećala napetost u zraku – Ivana je šutjela za stolom, a mali Emir me stalno pitao jesam li ljuta na tatu.
Jednog jutra pronašla sam poruku na mobitelu: “Ana, ima grupa za žene u Centru za socijalni rad. Dođi ako želiš razgovarati.” Bila je to Lejla.
Trebalo mi je tjedan dana hrabrosti da odem tamo. Sjedila sam među desetak žena – svaka sa svojom pričom, ali sve s istim pogledom: umorom i tugom.
Psihologinja Sanja nas je pitala: “Što vas najviše boli?”
Jedna žena, Mirela iz Mostara, rekla je: “To što više ne znam tko sam bez njega. Kao da sam nestala.”
Plakala sam cijelim putem kući.
Te večeri Damir me čekao budan.
“Gdje si bila? Zašto nisi javila?”
“Bila sam na sastanku… za žene koje žele promijeniti svoj život.”
Pogledao me s prezirom.
“Ti si luda ako misliš da ćeš išta promijeniti! Tko će tebe htjeti? S dvoje djece i bez novca?”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Ali prvi put nisam zaplakala pred njim.
Sljedećih mjeseci počela sam polako skupljati snagu. Prijavila sam se za dodatni posao vikendom – čišćenje u jednoj firmi u Novom Sarajevu. Novac koji sam zaradila skrivala sam kod Lejle.
Djeca su primijetila promjenu na meni.
“Mama, jesi li ti sretnija?” pitala me Ivana jednog dana dok smo zajedno pravile kolače.
“Jesam, ljubavi… Mama pokušava biti hrabra zbog vas.”
Nakon godinu dana skupila sam dovoljno novca za prvi mjesec najma malog stana na Grbavici. Damiru sam ostavila pismo:
“Odlazim jer želim biti slobodna i svoja. Djeca ostaju sa mnom jer im treba majka koja nije uplašena sjena. Nadam se da ćeš jednog dana razumjeti koliko si nas povrijedio.”
Preseljenje nije bilo lako – bilo je suza, straha i neizvjesnosti. Ali svako jutro kad bih otvorila oči u svom malom stanu i vidjela djecu kako mirno spavaju, znala sam da sam napravila pravu stvar.
Danas radim dva posla i još uvijek brojim svaku marku, ali barem znam da su to moji izbori i moj život.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u strahu iza zatvorenih vrata? Koliko nas misli da nema izlaza dok ne skupimo hrabrosti reći – dosta?