Sama u tišini: Priča o izdaji, samoći i ponovnom pronalasku sebe
“Zar ti stvarno misliš da ćeš u ovim godinama naći nekog boljeg?” Draženove riječi odzvanjale su mi u glavi dok je pakirao svoje stvari. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Nisam znala što više boli – njegov odlazak ili način na koji je to izgovorio, kao da sam ja kriva što više nisam dovoljna.
“Sanja, molim te, nemoj praviti scenu. Sve je već odlučeno,” rekao je hladno, izbjegavajući moj pogled. Pogledala sam ga, tražeći barem tračak grižnje savjesti u njegovim očima, ali tamo nije bilo ničega osim umora i ravnodušnosti.
Nakon dvadeset sedam godina braka, ostala sam sama u stanu u Novom Zagrebu, okružena uspomenama koje su sada bile samo podsjetnik na ono što sam izgubila. Djeca su već odrasla – Ivana živi u Sarajevu sa suprugom i dvoje djece, a Filip je otišao raditi u Njemačku. Telefon je rijetko zvonio, a kad bi zazvonio, najčešće bi to bila mama koja bi me pitala jesam li jela i kad ću doći na selo.
Prvih nekoliko tjedana nisam izlazila iz stana. Zavjese su bile navučene, televizor ugašen. Samo tišina i ja. Ponekad bih čula susjede kako pričaju na hodniku: “Jesi čula? Dražen je otišao s onom mladom iz firme. Jadna Sanja…” Sram me pekao više nego tuga. U našoj zgradi žene mojih godina nisu ostajale same – ili su bile udovice ili su još uvijek kuhale ručak za muža koji gleda utakmicu.
Jedne večeri, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala stare fotografije, zazvonio je mobitel. Bila je to Ivana.
“Mama, kako si?”
“Dobro sam, dušo,” slagala sam.
“Znam da nisi. Tata mi je rekao što se dogodilo… Hoćeš doći malo kod nas? Djeca te stalno spominju.”
Nisam imala snage priznati joj koliko mi je teško. Nisam htjela biti teret ni njoj ni Filipu. Uvijek sam bila ona koja rješava tuđe probleme, nikad svoje.
Nakon nekoliko mjeseci, mama me nagovorila da dođem na selo za Uskrs. Selo kraj Dervente bilo je puno uspomena iz djetinjstva – miris kruha iz krušne peći, zvuk crkvenih zvona nedjeljom ujutro, susjedi koji su uvijek znali sve o svima. Kad sam stigla, dočekala me sestra Mirjana s osmijehom koji je skrivao zabrinutost.
“Sanja, moraš se sabrati. Život ide dalje. Znaš kako kažu – bolje sama nego s budalom!”
Nasmijala sam se prvi put nakon dugo vremena. Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Ali povratak u Zagreb bio je još teži. Osjećala sam se kao stranac u vlastitom životu. Počela sam izbjegavati prijateljice jer nisam mogla podnijeti njihove poglede sažaljenja ili šaputanja iza leđa. Jedino mjesto gdje sam nalazila mir bio je park Maksimir, gdje bih satima šetala među drvećem i gledala djecu kako se igraju.
Jednog dana, dok sam sjedila na klupi, prišla mi je starija gospođa s crvenim šeširom.
“Mogu li sjesti?”
Kimnula sam glavom.
“Znaš,” rekla je nakon nekoliko minuta šutnje, “i mene je muž ostavio kad sam imala pedeset i tri. Mislila sam da mi je život gotov. Ali nije bio. Tek tada sam počela živjeti za sebe.”
Gledala sam je u nevjerici.
“Kako ste uspjeli?”
“Prvo sam plakala mjesecima. Onda sam upisala tečaj slikanja. Upoznala nove ljude. Počela putovati sama. Nije lako, ali može se. Samo trebaš odlučiti da si ti sebi najvažnija.”
Te riječi su mi se urezale duboko u srce. Te večeri sam otvorila laptop i upisala tečaj keramike u kulturnom centru Dubrava. Prvi dan bila sam nervozna kao dijete pred prvi dan škole. Ali kad sam zaronila ruke u glinu, osjetila sam nešto što nisam godinama – mir.
Upoznala sam Vesnu i Lejlu, dvije žene sličnih sudbina. Vesna je izgubila muža u prometnoj nesreći, Lejlu je muž ostavio zbog mlađe kolegice iz banke. Zajedno smo pile kavu nakon tečaja i pričale o svemu – o boli, o ljutnji, o strahu od samoće.
Jedne večeri Vesna me pitala:
“Sanja, jesi li ikad razmišljala da odeš negdje sama? Na more ili planinu?”
Odmahnula sam glavom.
“Nikad nisam bila sama ni na kavi, a kamoli na putovanju…”
“Vrijeme je da probaš!”
Tako smo nas tri dogovorile vikend na Plitvicama. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam uzbuđenje zbog nečega što nije vezano za djecu ili Dražena.
Na Plitvicama smo hodale satima, smijale se do suza i pričale o svemu što nas tišti. Uvečer smo pile vino na terasi i gledale zvijezde.
“Znaš,” rekla je Lejla tiho, “nikad nisam mislila da ću biti sretna bez muškarca pored sebe. Ali sada… osjećam se slobodno prvi put u životu.”
Te riječi su mi otvorile oči. Počela sam razmišljati o svemu što želim napraviti – upisati jogu, naučiti talijanski, možda čak otvoriti mali atelje za keramiku.
Naravno, nije sve išlo glatko. Kad sam Filipu rekla da razmišljam o preseljenju bliže moru i otvaranju ateljea, bio je šokiran.
“Mama, pa ti nisi takva! Što će ljudi reći? Kako ćeš sama?”
Osjetila sam staru bol – strah od osude i neprihvaćanja.
Ali ovaj put nisam popustila.
“Filipe, cijeli život sam živjela za druge. Vrijeme je da živim za sebe.”
Dražen se javio jednom nakon godinu dana – poslao poruku za rođendan: “Nadam se da si dobro.” Nisam odgovorila.
Danas imam pedeset i dvije godine i prvi put osjećam da imam pravo biti sretna sama sa sobom. Još uvijek ima dana kad me uhvati tuga ili strah od budućnosti, ali sada znam da mogu preživjeti sve – pa čak i izdaju onoga kome si vjerovala cijeli život.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja? Koliko nas se boji napraviti prvi korak prema sebi? Možda je vrijeme da prestanemo čekati tuđe odobrenje i počnemo živjeti onako kako zaslužujemo.