Sama u Zagrebu: Moja molba djeci da me prime, ostala je bez odgovora

„Ivan, sine, mogu li doći kod vas na neko vrijeme? Znaš da mi je teško sama…“ Moj glas je drhtao dok sam držala mobitel, sjedeći na izlizanoj fotelji u dnevnom boravku. S druge strane linije, tišina. Zatim, njegov uzdah, onaj poznati, težak, kao da mu je svaka moja riječ teret. „Mama, znaš da je stan mali, djeca su stalno bolesna, a Marija radi od kuće. Ne znam gdje bismo te smjestili…“

Spustila sam slušalicu i gledala kroz prozor u sivilo zagrebačkog popodneva. Kiša je lagano padala, a ljudi su žurili ulicom, svatko u svom svijetu. Osjećala sam se kao duh, nevidljiva, zaboravljena. Dario mi se javio tek navečer, porukom: „Mama, stvarno ne možemo sad. Možda na proljeće, kad se sve smiri.“

Proljeće. Kao da će tada biti lakše. Kao da će tada biti mjesta za mene. Otkad je moj Stjepan umro prije šest godina, dani su mi postali dugi i prazni. Prvo sam mislila da će mi sinovi biti utjeha, ali njihovi životi su puni obaveza, a ja sam im postala samo još jedna briga.

Sjećam se dana kad sam se doselila u ovaj stan. Bio je to stan pun smijeha, dječje graje, mirisa svježe pečenih kiflica. Sada je to samo hladan prostor, prepun tišine. Ponekad mi se čini da čujem korake po hodniku, ali to je samo vjetar ili možda moja mašta.

Jučer sam srela susjedu Ružu na stubištu. „Ljubice, kako si?“ pitala je, ali nisam imala snage za laži. „Nisam dobro, Ružo. Djeca me ne žele kod sebe. Ne znam što da radim.“ Ruža me zagrlila, a ja sam prvi put nakon dugo vremena zaplakala pred nekim. „Nisi ti kriva, draga. Danas su djeca sebična, svi gledaju samo sebe. I ja sam sama, znaš. Moj Marko se javi samo kad mu treba nešto.“

Navečer sam sjela za stol i gledala stare fotografije. Ivan i Dario, mali, nasmijani, s rukama oko mog vrata. Sjetila sam se kako sam im svako jutro spremala doručak, kako sam ih vodila u školu, kako sam radila dva posla da im ništa ne fali. Gdje sam pogriješila? Jesam li ih previše razmazila? Ili sam ih možda naučila da je normalno da se majka uvijek žrtvuje, a oni samo uzimaju?

Pokušala sam razgovarati s Ivanovom ženom, Marijom. „Marija, znam da vam je teško, ali ja bih vam mogla pomoći s djecom, skuhati ručak, pospremiti…“ Marija je izbjegavala moj pogled. „Ljubice, stvarno, nije sad zgodno. Djeca su navikla na svoj ritam, a i Ivan je pod stresom na poslu. Možda kad malo narastu…“

Svaki dan je isti. Ujutro popijem kavu sama, gledam televiziju, ali ništa ne pratim. Odem do tržnice, kupim malo voća, popričam s prodavačicom. Ponekad odem u park, sjednem na klupu i gledam djecu kako se igraju. Nitko me ne primjećuje. Kao da sam prozirna.

Jedne večeri, dok sam gledala kroz prozor, vidjela sam Ivana kako izlazi iz auta pred zgradom. Srce mi je poskočilo. Možda je došao po mene, možda se predomislio. Ali nije. Samo je došao ostaviti neki paket kod susjeda. Nisam mu ni mahala, samo sam se povukla u mrak sobe.

Pokušala sam se uključiti u aktivnosti za umirovljenike u domu kulture. Tamo su svi pričali o svojim unucima, o tome kako ih djeca posjećuju, kako zajedno idu na izlete. Ja sam šutjela. Nisam imala što reći. Osjećala sam se još usamljenije među tim ljudima nego kod kuće.

Jedne noći nisam mogla spavati. Ustala sam, sjela za stol i napisala pismo sinovima. Pisala sam im o svojoj samoći, o tome koliko mi nedostaju, koliko bih voljela biti dio njihovih života. Nisam im poslala to pismo. Bojala sam se da će ga shvatiti kao ucjenu, kao još jedan teret.

Dario mi se javio za Božić. Došao je s djecom, donio kolače. Sjedili smo za stolom, ali razgovor je bio površan. „Mama, znaš, možda bi ti bilo bolje u domu. Tamo imaš društvo, brinu se o tebi…“ Pogledala sam ga u oči. „Dario, ja ne želim u dom. Ja želim biti s vama, biti baka svojim unucima, pomoći vam…“ On je slegnuo ramenima. „Nije to tako jednostavno, mama.“

Nakon što su otišli, dugo sam sjedila u tišini. Razmišljala sam o svemu što sam prošla, o svemu što sam dala. Jesam li tražila previše? Je li pogrešno željeti biti dio obitelji, ne biti sam na kraju života?

Ponekad se pitam, ima li još netko tko se ovako osjeća? Koliko nas starijih sjedi sami u svojim stanovima, čekajući poziv, poruku, osmijeh? Je li ovo sudbina svih nas koji smo cijeli život davali, a sada nemamo kome dati ni svoju samoću?

Možda sam pogriješila što sam ih naučila da uvijek budem tu za njih. Možda sam trebala više misliti na sebe. Ali sada je kasno za to. Sada mi ostaje samo čekati. Čekati da se netko sjeti da postojim.

Ponekad se pitam, ima li smisla nadati se? Hoće li me ikada netko opet poželjeti u svom životu? Što vi mislite, jesam li tražila previše od svoje djece?