Sama u Zagrebu: Molba koja je ostala bez odgovora

“Ne možeš, mama, stvarno nam je tijesno, znaš da imamo malu djecu i posao od kuće…” riječi mog sina Ivana odzvanjale su mi u ušima dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u hladnu šalicu kave. Kćerka Sanja je bila još kraća: “Mama, znaš da Marko ne voli kad netko stalno visi po kući. I ti si navikla na svoj mir.”

Navikla na mir? Nisam sigurna da sam ikada bila navikla na ovu tišinu koja mi sada para srce. Nakon što je moj Stjepan preminuo prošle zime, dani su se pretvorili u sivilo. Stan na Trešnjevci, nekad ispunjen smijehom i mirisom nedjeljnog ručka, sada je samo hladna kutija. Ponekad mi se čini da čujem njegove korake ili glas kako me zove iz dnevne sobe. Ali to su samo sjećanja, ili možda moja želja da još jednom čujem njegovo ime.

Prijateljice su mi govorile: “Ljiljana, moraš se pokrenuti! Upisi tečaj, idi na nordijsko hodanje, imaš penziju, uživaj!” Ali kako uživati kad ti djeca okrenu leđa? Kad ti vlastita krv kaže da nema mjesta za tebe? Sjećam se kako sam ih nosila kroz groznice, kako sam radila dvije smjene u tekstilnoj tvornici da bi imali za more i knjige. Sjećam se kako sam im šivala kostime za maškare i tješila ih kad bi ih netko povrijedio u školi. A sada, kad sam ja ta koja treba zagrljaj, svi imaju previše posla, premalo prostora ili previše svojih problema.

Jednog popodneva, dok sam gledala kroz prozor kako kiša ispire prašnjave ulice, zazvonio je telefon. Bila je to susjeda Milka. “Ljiljana, hoćeš li sa mnom do tržnice? Treba mi pomoć oko vrećica.” Pristala sam, više iz potrebe za društvom nego iz želje za kupovinom. Na tržnici sam srela još nekoliko poznatih lica – svi stariji ljudi, svi sa svojim pričama o djeci koja žure, unucima koje rijetko viđaju. “Nije to ništa novo,” rekla je Milka dok smo sjedile na klupi. “Svi smo mi postali višak kad više ne možemo kuhati i čuvati unuke svaki dan.”

Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti: Ivan s razbijenim koljenom, Sanja s diplomom u ruci, Stjepan koji mi nosi cvijeće za godišnjicu. Što sam pogriješila? Jesam li ih previše razmazila? Ili premalo naučila da se brinu o drugima?

Sljedećih dana pokušavala sam biti pozitivna. Otišla sam na predavanje o zdravlju starijih osoba u mjesnu zajednicu. Tamo sam upoznala Nadu i Vesnu, dvije žene slične meni – udovice, djeca daleko ili zauzeta. Počele smo se nalaziti na kavi svake srijede. Smijale smo se pričama iz mladosti, ali uvijek bi netko spomenuo kako je teško biti sam.

Jednog dana skupila sam hrabrost i ponovno nazvala Ivana. “Sine, samo bih voljela češće vidjeti unuke. Možda mogu doći vikendom?” S druge strane tišina, pa uzdah: “Mama, znaš da su klinci stalno na treninzima i rođendanima… Ali doći ćemo ti za Uskrs.”

Uskrs je došao i prošao. Donijeli su kolače, sjeli pola sata i otišli jer “Ana ima ispit iz matematike”. Ostala sam sama s ostacima pite i osjećajem da sam teret.

Jedne večeri dok sam gledala stare fotografije, zazvonio je mobitel. Bila je to Sanja. “Mama, jesi dobro? Zvučiš nekako tužno zadnjih dana.” Nisam znala što reći pa sam samo šutjela. “Znaš… možda bismo mogli zajedno na more ovo ljeto?” upitala je nesigurno.

Osjetila sam knedlu u grlu. “Sanja, ne trebaš me sažalijevati. Samo želim biti dio vaših života. Ne tražim puno – samo malo vremena i pažnje.”

Nakon toga razgovora dani su prolazili sporo. Nada i Vesna su me nagovarale da se prijavim za volontiranje u domu za starije osobe. “Možda ćeš tamo pronaći smisao,” rekla je Vesna.

Prvi put kad sam kročila u dom, srce mi je tuklo kao ludo. Stariji ljudi sjedili su po hodnicima, neki su gledali kroz prozor kao ja kod kuće, drugi su igrali šah ili pričali viceve. Pristupila mi je teta Ruža: “Ti si nova? Dođi sjedi sa mnom!” Počela sam dolaziti svaki tjedan – donosila kolače, čitala novine naglas onima koji slabije vide.

Polako sam shvatila da nisam sama u svojoj boli. Da nas ima mnogo koji čekamo poziv djece koja nikad nemaju vremena. Da nismo nevidljivi jedni drugima.

Ali ipak, svake večeri kad ugasim svjetlo u stanu i ostanem sama sa svojim mislima, pitam se: Jesmo li mi roditelji sami krivi što smo odgojili generaciju kojoj je sve važnije od obitelji? Ili je ovo jednostavno cijena modernog života?

Što vi mislite – jesmo li sami odgovorni za svoju usamljenost ili nas društvo gura na marginu kad ostarimo?