Sama za stolom na svadbi: Priča o Lejli iz Sarajeva i ponudi koja mi je promijenila život
“Lejla, hajde, nasmiješi se malo!” – čula sam glas svoje majke dok sam sjedila sama za stolom, zureći u praznu čašu vina. Svadba moje mlađe sestre Ajle bila je u punom jeku, muzika je treštala, ljudi su plesali, a ja sam osjećala kako mi se grlo steže. Svi su znali da sam još uvijek sama, i svi su znali da je to tema o kojoj se šapuće čim prođem pored njih.
“Vidi Lejlu, opet sama. Kad ćeš ti?” – prošaptala je tetka Sanela svojoj kćerki, misleći da ne čujem. Ali čula sam. Čula sam svaki šapat, svaki pogled pun sažaljenja ili, još gore, osuđivanja. Imala sam 32 godine, diplomirala sam na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radila kao nastavnica književnosti i živjela sama u stanu na Grbavici. I to je, izgleda, bio grijeh.
Pokušavala sam ignorirati sve oko sebe, ali osjećaj usamljenosti bio je prejak. Ajla je blistala u bijeloj haljini, njen muž Emir nije skidao osmijeh s lica. Svi su bili sretni zbog njih. A ja? Ja sam bila podsjetnik na ono što društvo smatra neuspjehom.
U jednom trenutku, dok sam pokušavala sakriti suze koje su mi navirale na oči, prišao mi je nepoznat muškarac. Bio je visok, tamne kose i prodornih očiju. “Mogu li sjesti?” pitao je tiho, s blagim osmijehom.
Nisam imala snage ni volje za razgovor, ali pristojnost me natjerala da klimnem glavom. “Hvala,” rekao je i sjeo nasuprot mene.
“Zovem se Tarik,” predstavio se. “Vidim da ti nije baš najugodnije ovdje.”
Pogledala sam ga iznenađeno. “Što te to briga?” odbrusila sam, iznenađena vlastitom oštrinom.
Naslonio se na stol i tiho rekao: “Zato što znam kako je biti drugačiji. I kako je kad te svi gledaju kao da si pogriješio što si svoj.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Prvi put te večeri netko me gledao bez osude.
“Šta ti znaš o tome?” upitala sam ga tiho.
Tarik se nasmiješio tužno. “Više nego što misliš. Moja porodica me godinama tjera da se vratim iz Mostara u Sarajevo i preuzmem porodični biznis. Ali ja želim biti slikar. I zbog toga sam crna ovca.”
Osjetila sam kako mi se srce otvara. Počeli smo razgovarati o svemu – o knjigama, umjetnosti, životu u Sarajevu i Mostaru, o tome kako je teško biti svoj kad svi očekuju nešto drugo od tebe.
U jednom trenutku Tarik me pogledao ravno u oči i rekao: “Lejla, imam jednu ludu ideju. Znam da zvuči suludo, ali… hajde da pobjegnemo odavde na jedan dan. Samo ti i ja. Da zaboravimo na sve ove poglede i šaputanja.”
Zastala sam, zbunjena i uplašena. “Ne mogu… Šta će reći moja porodica?”
Tarik se nasmijao: “Ionako već pričaju svašta o tebi. Zar nije vrijeme da živiš za sebe?”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala prema plesnom podiju gdje su Ajla i Emir slavili svoju ljubav. Osjetila sam kako mi srce lupa kao nikad prije.
“Hajde,” šapnula sam napokon.
I tako smo izašli iz sale, prošli pored znatiželjnih pogleda i izašli na sarajevsku noć. Hodali smo Ferhadijom, smijali se kao djeca, pričali o snovima koje smo zakopali duboko u sebi zbog tuđih očekivanja.
Tarik me odveo do male galerije u kojoj su izložene njegove slike. Nikad nisam vidjela toliko boja i emocija na jednom mjestu.
“Ovo si ti?” upitala sam zadivljeno.
Klimnuo je glavom. “Ovo sam ja kad zaboravim na sve što drugi misle.”
Te noći prvi put nakon dugo vremena osjetila sam slobodu. Slobodu da budem ono što jesam – žena koja voli knjige, koja sanja o putovanjima i koja ne mora biti ničija supruga da bi bila vrijedna.
Vratila sam se kući pred zoru, znajući da će me dočekati pitanja i osude. I dočekale su me – majka me gledala s nevjericom, otac je samo odmahnuo glavom.
“Lejla, šta si to uradila? Sramotiš porodicu!” vikala je majka.
Ali ja više nisam imala strah. Pogledala sam ih mirno i rekla: “Možda vas sramotim jer nisam ono što ste željeli, ali prvi put u životu osjećam da živim za sebe.”
Danima poslije svadbe bila sam tema svih razgovora – od komšinica do rodbine iz Zenice. Ali više me nije bilo briga.
Tarik i ja nastavili smo se viđati. On me naučio kako da slušam sebe, a ja njega kako da vjeruje u svoje snove.
Danas, godinu dana kasnije, sjedim u istoj onoj galeriji gdje smo prvi put zajedno gledali njegove slike. Pišem ovu priču jer znam da nisam jedina koja se osjeća izgubljeno među tuđim očekivanjima.
Ponekad se pitam: koliko nas živi tuđe živote samo zato što se bojimo šta će reći drugi? I koliko nas nikada ne pronađe hrabrost da pobjegne sa svadbe – ili iz vlastitog života – i pronađe sebe?