Sanjala sam o sreći, a našla sam ruševinu i dijete koje ne prestaje plakati
“Zašto opet plačeš, Leona? Molim te, prestani…” šapćem kroz suze dok ga ljuljam u naručju. Sat je tri ujutro, zidovi naše kuće škripaju na vjetru, a ja osjećam kako mi tijelo od umora gubi snagu. Leona ima tek šest mjeseci, ali kao da nikad nije prestao plakati otkako smo ga donijeli iz bolnice.
Moj muž, Dario, leži okrenut prema zidu. Znam da ne spava, ali pravi se da ne čuje. “Ivana, pusti ga da plače. Ne možeš ga stalno nositi,” promrmljao je prije sat vremena. Ali kako da pustim vlastito dijete da plače? Kako da budem mirna kad mi srce puca svaki put kad ga čujem?
Nekad sam sanjala o velikoj obitelji. O smijehu za stolom, mirisu svježe pečenog kruha i toplini doma. A sada sjedim na podu hladne sobe, gledam u vlagu koja se penje po zidovima i pitam se gdje sam pogriješila.
Dario je prije dvije godine ostao bez posla u rudniku. Obećavao je da će pronaći nešto drugo, ali posao u ovom kraju je rijetkost. Ja sam radila u trgovini dok nisam zatrudnjela. Sada živimo od njegove povremene nadnice i moje dječje naknade. Računi se gomilaju, a kuća koju smo naslijedili od njegove bake polako propada. Prozori propuštaju zrak, krov curi kad pada kiša, a podovi škripe kao da će svaki čas propasti.
“Mama, gladan sam,” začujem tihi glas iz druge sobe. To je moj stariji sin, Filip, ima četiri godine. Ustajem s Leonovim tijelom na rukama i odlazim do njega. U mraku mu pružam komad kruha i malo mlijeka koje smo uspjeli sačuvati za jutro. “Znam da nije puno, ljubavi…” šapnem mu. On me pogleda velikim smeđim očima i samo kimne glavom.
Ponekad mi se čini da svi oko mene žive bolje. Moja sestra Ana ima stan u Zagrebu, muža koji radi u banci i dvoje djece koji idu na engleski i plivanje. Kad dođe kod nas, uvijek donese nešto – pelene, voće ili čokoladu za Filipa – ali u njenim očima vidim žaljenje.
“Ivana, moraš nešto promijeniti,” rekla mi je prošli put dok smo sjedile na klupi ispred kuće. “Ne možeš ovako dalje. Dario bi trebao više pomoći.”
“Što da radim? Gdje da idem?” pitala sam je tada kroz suze.
“Možeš kod mene dok ne staneš na noge. Djeca će imati sve što im treba.”
Ali kako da ostavim Darija? Kako da razdvojim obitelj? Znam da nije savršen muž – često je grub riječima, povučen i ljut na cijeli svijet – ali znam i da me voli na svoj način.
Jedne večeri dok sam uspavljivala Leona, čula sam Darija kako viče u dvorištu. Izašla sam van i vidjela ga kako lupa šakom po starom biciklu.
“Što ti je?” upitala sam tiho.
“Ništa! Sve je dobro!” odgovorio je kroz stisnute zube.
“Dario, ne možemo više ovako… Ja ne mogu više ovako!”
Okrenuo se prema meni s očima punim suza koje nikad ne pokazuje pred drugima.
“Znam… Ali što da radim? Nema posla! Nema novca! Ne mogu gledati kako ti patiš…”
Prvi put nakon dugo vremena zagrlili smo se bez riječi. Osjetila sam njegovu nemoć i svoju tugu spojene u jedno.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći rješenje. Pisala sam molbe za posao – trgovina, čišćenje, pomoć u kuhinji – ali nitko nije odgovarao. Leona sam nosila sa sobom na razgovore, a ljudi su me gledali s podsmijehom.
Jednog dana došla nam je socijalna radnica, gospođa Marija. Sjela je za naš stari stol i pogledala me s razumijevanjem.
“Ivana, znam da vam nije lako. Ali morate misliti na djecu. Ako treba pomoć oko hrane ili odjeće, javite se. I… možda bi bilo dobro razgovarati s nekim stručnim o svemu što proživljavate.”
Pogledala sam je zbunjeno. “Mislite… psiholog?”
Kimnula je glavom. “Niste sami u ovome. Mnogo žena prolazi kroz isto.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što mi je rekla. Osjećala sam se kao da priznajem poraz ako potražim pomoć – kao da nisam dovoljno jaka majka.
Ali sljedećeg jutra, dok sam gledala Filipa kako sjedi na podu s poderanim igračkama i Leona koji opet neutješno plače, odlučila sam pokušati.
Prvi razgovor s psihologinjom bio je težak. “Ivana, recite mi što vas najviše boli?”
“Bojim se… Bojim se da nisam dobra majka. Da ću izgubiti djecu jer im ne mogu dati ono što im treba.” Glas mi je drhtao.
“Znate li koliko žena osjeća isto? Niste sami. Najvažnije je da ih volite i borite se za njih svaki dan.”
Počela sam polako vraćati snagu. Prijavila sam se za radionice u lokalnom centru za žene, upoznala druge majke koje su prošle slično. Počeli smo dobivati pakete pomoći – pelene, hranu, odjeću.
Dario je našao povremeni posao kod susjeda – popravljao krovove i kosio travu. Nije puno, ali barem nešto.
Leona još uvijek često plače noću, ali sada znam da nisam sama u tome. Filip mi pomaže oko brata i sve češće ga vidim kako se smije.
Kuća još uvijek prokišnjava kad pada kiša, ali više nije tako hladna kad smo svi zajedno u jednoj sobi.
Ponekad sjednem navečer uz prozor i gledam svjetla susjednih kuća.
Pitam se: Jesam li podbacila ili sam ipak pronašla snagu tamo gdje je nisam očekivala? Može li ljubav biti dovoljna kad sve drugo nedostaje?