Saznala sam za njegovu prevaru dok sam ležala u bolnici: Moj život između bola i izdaje
“Ne mogu više, Alma. Ne mogu više lagati ni tebe ni sebe.” Njegov glas je bio tih, ali riječi su mi parale srce. Ležala sam na bolničkom krevetu, priključena na infuziju, dok su mi kroz prozor dopirali zvuci kiše koja je neumorno tukla po prozorskom staklu. U tom trenutku, sve što sam osjećala bila je nemoć – nemoć tijela, ali i nemoć duše.
Sjećam se da sam prije samo mjesec dana trčala za našom kćeri Lejlom po parku, smijali smo se, a on nas je fotografirao mobitelom. Tada sam vjerovala da smo sretna obitelj. Onda su počeli bolovi u stomaku, slabost, vrtoglavice. Liječnici su me zadržali na pretragama, a ja sam bila sigurna da će sve biti u redu. Nisam ni slutila da će mi život u nekoliko dana postati neprepoznatljiv.
Prve dane u bolnici Adnan je dolazio redovno. Donosio mi voće, pričao o Lejlinim nestašlucima, ljubio me u čelo. Ali onda su posjete postale kraće, a izgovori sve češći: “Moram ostati duže na poslu”, “Lejla ima temperaturu”, “Auto mi je stao na putu”. Nisam htjela sumnjati. Nisam imala snage za to.
Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati unatoč bolovima, mobitel mi je zazvonio. Bila je to Senada, moja najbolja prijateljica. “Alma, moram ti nešto reći… Vidjela sam Adnana danas u kafiću s nekom ženom. Držali su se za ruke. Izgledali su… blisko.”
Srce mi je preskočilo. “Možda si pogriješila? Možda je to neka kolegica s posla?” pokušala sam se uvjeriti.
“Nisam pogriješila. Vidjela sam ih kako se ljube kad su izlazili. Alma, žao mi je…”
Nisam plakala. Samo sam zurila u bijeli strop iznad sebe i osjećala kako mi se tijelo još više steže od bola. U tom trenutku nisam znala što me više boli – bolest ili izdaja.
Sljedeći dan Adnan je došao s Lejlom. Gledala sam ga dok je sjedio kraj mog kreveta, gledao me onim istim očima koje su me nekad grijale. Lejla mi je crtala srce na papiru i šaptala: “Mama, brzo ozdravi da dođeš kući.”
Kad su otišli, skupila sam hrabrost i poslala mu poruku: “Moramo razgovarati večeras.”
Došao je kasno, kad su svi posjetioci već otišli. Sjeo je na rub kreveta i gledao u pod.
“Znam za sve,” rekla sam tiho.
Podigao je pogled, oči su mu bile crvene. “Alma… Nisam htio da saznaš ovako. Sve je krenulo slučajno… Bila si bolesna, bio sam izgubljen… Ona me slušala…”
“A ja? Ja sam ležala ovdje sama, borila se za svaki dah, a ti si tražio utjehu u drugoj ženi?” glas mi je drhtao.
“Nisam te prestao voljeti… Samo… nisam znao kako se nositi sa svime. Plašio sam se da ću te izgubiti.”
“Već si me izgubio,” šapnula sam.
Nakon tog razgovora dani su prolazili sporo. Bolest me lomila fizički, a izdaja psihički. Sestre su ulazile i izlazile iz sobe, donosile lijekove i osmijehe, ali ništa nije moglo popuniti prazninu koju sam osjećala.
Jedne noći nisam mogla spavati pa sam otvorila prozor i gledala svjetla Sarajeva kako trepere u daljini. Pitala sam se gdje je sada Adnan, s kim dijeli svoje misli i strahove. Pitala sam se što će biti s Lejlom ako se ne oporavim. Jesam li bila loša supruga? Jesam li previše očekivala?
Moja mama dolazila je svaki dan iz Zenice, donosila domaću supu i molila Boga da ozdravim. “Alma, moraš biti jaka zbog Lejle,” šaptala bi dok mi je gladila kosu.
Jednog dana došla je i Adnanova majka, Fikreta. Sjela je kraj mene i tiho rekla: “Znam za sve što se dogodilo. Nije ti lako, ali molim te – nemoj dozvoliti da Lejla pati zbog vas dvoje. Djeca najviše osjete kad roditelji pate.”
Nisam znala što da joj odgovorim. Nisam znala ni što želim – oprostiti ili otići.
Kad su me napokon otpustili iz bolnice, vratila sam se u stan koji više nije mirisao na dom. Adnan je bio tih, pokušavao se iskupiti sitnicama – kuhao kavu, pomagao oko Lejle, ali između nas je zjapila praznina koju ništa nije moglo ispuniti.
Jedne večeri sjeli smo za stol nakon što je Lejla zaspala.
“Alma, želim da pokušamo ponovno. Zbog Lejle… Zbog nas,” rekao je tiho.
Gledala sam ga dugo, tražeći trag onog muškarca kojeg sam voljela. “Ne znam mogu li ti oprostiti. Ne znam mogu li opet vjerovati.”
“Znam da sam pogriješio. Ali volim te. I spreman sam čekati koliko god treba da mi oprostiš.”
Te noći dugo nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o sretnim danima, o boli, o izdaji. Razmišljala sam o Lejli i o tome što znači biti jaka žena u svijetu koji često ne prašta slabost.
Danas još uvijek ne znam što će biti s nama. Svaki dan ustajem s novom borbom – borbom za zdravlje, za dostojanstvo, za mir u duši.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno voljeti nakon izdaje? Može li srce koje je jednom slomljeno opet vjerovati? Što biste vi učinili na mom mjestu?