Senka iznad naše porodice: Kada je sumnja ušla u naš dom

“Jesi li sigurna da je Nikola Markov sin?” Draganove riječi su odzvanjale kroz kuću kao grom. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale iznad šolje kafe, a srce mi je preskočilo nekoliko otkucaja. Marko je sjedio za stolom, blijed, gledajući u mene kao da prvi put vidi ženu s kojom dijeli život već deset godina.

“Šta to pričaš, tata?” Markov glas bio je tih, ali pun napetosti. Dragan je samo slegnuo ramenima, ali pogled mu je bio tvrd. “Samo pitam. Dijete nema ni tvoje oči, ni tvoj nos. Ljudi pričaju…”

U tom trenutku, sve što sam znala o sigurnosti i toplini doma nestalo je. Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Nikola je bio moj svijet, moje sunce nakon godina borbe s neplodnošću, suza i neuspjelih pokušaja. Pogledala sam Marka, tražeći u njegovim očima barem tračak povjerenja, ali on je samo šutio.

Te noći nisam spavala. Marko je ležao okrenut leđima, a ja sam brojala sate do jutra. U glavi su mi se vrtjele slike: prvi put kad sam Nikolu držala u naručju, njegov osmijeh, njegove ruke oko mog vrata. Kako neko može posumnjati da to dijete nije Markovo? Kako moj muž može šutjeti?

Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grobnica. Dragan je dolazio svaki dan, gledao Nikolu ispod oka i šaputao nešto svojoj ženi Ljiljani. Ona me izbjegavala, pravila se da ne vidi suze na mom licu dok perem suđe ili slažem Nikoline igračke.

Jednog popodneva, dok sam Nikolu vodila iz vrtića, srela sam Sabinu iz susjedstva. “Čula sam šta se dešava kod vas… Znaš kako ljudi pričaju. Nemoj im dozvoliti da ti unište brak zbog gluposti.” Pogledala sam je s nevjericom – zar svi već znaju? Zar svi misle da sam sposobna za takvu izdaju?

Marko je postajao sve udaljeniji. Više nije dolazio kući na vrijeme, večere su ostajale netaknute. Nikola je osjećao napetost; počeo je mokriti u krevet, budio se noću plačući. Jedne večeri došao je do mene i tiho pitao: “Mama, jesi li ljuta na mene? Tata me ne voli više?”

Slomila sam se tada. Zagrlila sam ga čvrsto i obećala mu da ga volim najviše na svijetu. Ali nisam znala šta da kažem Marku. Kad sam ga konačno natjerala na razgovor, samo je slegnuo ramenima: “Ne znam šta da mislim. Tata kaže da bi bilo najbolje da uradimo test očinstva.”

“Test očinstva?” ponovila sam kao da ne razumijem riječi. “Zar mi ne vjeruješ? Zar ne znaš kroz šta smo prošli da bismo dobili Nikolu?”

Marko je šutio. U tom trenutku shvatila sam da više nije važno šta ja znam – važno je šta on osjeća.

Dragan je bio uporan. Svaki dan bi donio novu priču iz kafane: “Vidio sam ga danas kako trči – isti onaj tvoj bivši iz srednje škole! Svi kažu…” Ljiljana bi samo uzdahnula i nastavila prati suđe.

Nakon sedmica napetosti, pristala sam na test. Nisam to učinila zbog Dragana, ni zbog Marka – učinila sam to zbog Nikole. Da mu vratim mir, da mu vratim oca.

Dan kad su stigli rezultati bio je najduži u mom životu. Marko ih je otvorio drhtavim rukama dok smo sjedili za stolom. Dragan je stajao iza njega, nestrpljiv kao dijete pred poklonima.

“Nikola je moj sin,” rekao je Marko tiho, gledajući papir kao da ne vjeruje vlastitim očima.

Dragan nije rekao ništa. Samo je sjeo i gledao u pod.

Ali ništa više nije bilo isto. Povjerenje koje smo imali bilo je polomljeno kao staklo pod nogama. Marko me pokušavao zagrliti te noći, ali ja sam se povukla.

“Znaš li koliko me boli što si posumnjao u mene?” pitala sam ga kroz suze.

“Znam… Ali nisam mogao protiv očeve sumnje… Protiv priča…”

Nikola se vratio svom osmijehu tek nakon nekoliko sedmica. Ja nisam mogla tako lako zaboraviti. Dragan više nije dolazio svaki dan; Ljiljana mi se ispričala tiho, jednom rečenicom dok smo vješale veš: “Nisam znala kako da ga zaustavim.”

Sada sjedim sama u kuhinji dok Nikola spava, a Marko pokušava popraviti ono što se popraviti ne može tako lako.

Pitam se: Koliko jedna porodica može izdržati prije nego što se raspadne? Da li ljubav zaista može preživjeti sumnju? Šta biste vi učinili na mom mjestu?