Sestra me pretvorila u negativca jer sam ispravila njezinu razmaženu kćer

“Ne možeš to raditi, Lana! To nije tvoje!” povikala sam, dok je mala Lana, sestrina kćer, bez pardona prevrnula moju kutiju s bojama po cijelom dnevnom boravku. Boje su se razlile po parketu, a ona je samo gledala u mene s onim poznatim prkosnim osmijehom. Moja sestra Ivana sjedila je za stolom, tipkala po mobitelu i nije ni podigla pogled.

“Ma pusti dijete, ona se samo igra,” rekla je nonšalantno, kao da nije vidjela nered koji se širio mojim stanom. Osjetila sam kako mi krv vrije. Moj muž Dario samo je šutke promatrao, znajući da je bolje ne miješati se kad su Ivana i ja u pitanju.

Radim kao frizerka iz svog malog stana u Novom Zagrebu. Nije to luksuz, ali je moj dom, moj mir. Ivana često dolazi, nekad s mužem, ali najčešće s Lanom. Iako nemam djece i nikad nisam bila previše zainteresirana za te teme, uvijek sam slušala Ivanine beskrajne priče o Laninim nestašlucima. Smijala bih se iz pristojnosti, iako mi je često bilo jasno da Lana radi što hoće jer joj nitko ne postavlja granice.

Tog dana, kad sam podigla glas na Lanu i rekla joj da mora pokupiti boje i ispričati se, Ivana je naglo ustala. “Nećeš ti odgajati moje dijete! Ako ti smeta, reci meni, a ne njoj!” viknula je. Lana se rasplakala, a Ivana ju je zgrabila za ruku i povukla prema vratima. “Idemo kući! Ovdje očito nismo dobrodošle.”

Dario me pogledao s tugom u očima. “Možda si mogla biti malo blaža?” šapnuo je kad su otišle. Nisam mu odgovorila. Osjećala sam se izdano – zar je stvarno pogrešno tražiti minimum poštovanja u vlastitom domu?

Sljedećih dana Ivana mi nije odgovarala na poruke. Mama me zvala svaki dan: “Što si joj to rekla? Lana je cijelu večer plakala! Znaš da Ivana teško podnosi kritiku.” Tata je samo šutio, kao i uvijek kad su žene u pitanju.

Na poslu sam bila rastresena. Klijentice su primijetile da nisam svoja. “Sve u redu?” pitala me Jasmina dok sam joj šišala šiške. Samo sam slegnula ramenima.

Navečer sam sjela s Darijom na balkon. “Znaš,” rekao je tiho, “Ivana uvijek sve okreće na svoju stranu. Sjećaš se kad si joj posudila novac za auto pa te mjesecima izbjegavala jer si ju podsjetila da vrati dug?”

Sjetila sam se toga predobro. Ivana je uvijek bila osjetljiva na kritiku, a ja sam uvijek bila ta koja popušta – radi mira u kući. Ali ovaj put nisam htjela popustiti.

Tjedan dana kasnije, mama nas je sve pozvala na ručak. “Vrijeme je da riješite to među sobom,” rekla je odlučno. Došla sam s Darijom, Ivana s mužem Goranom i Lanom. Atmosfera je bila napeta kao pred oluju.

Za stolom nitko nije pričao osim Lane koja je lupkala žlicom po tanjuru i smijala se sama sebi. Mama je pokušavala započeti razgovor o vremenu, tata je gledao televiziju.

Napokon, Ivana je progovorila: “Sanja misli da može odgajati tuđu djecu jer nema svoju.” Pogledala me ravno u oči. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči od bijesa i tuge.

“Ne radi se o tome,” odgovorila sam drhtavim glasom. “Ali ovo je moj stan i imam pravo tražiti da se Lana ponaša pristojno.”

Goran je uzdahnuo: “Ivana, možda bi trebali malo više paziti na to kako Lana reagira kod drugih ljudi.”

Ivana ga je ošinula pogledom: “Znači ti si na njezinoj strani?”

Mama je pokušala smiriti situaciju: “Djevojke, molim vas…”

Ali bilo je kasno. Ivana je ustala od stola i povukla Lanu za sobom: “Ne moramo mi ovdje biti ako nas ne želite.”

Ostali smo sjediti u tišini. Mama je plakala, tata je izašao van zapaliti cigaretu.

Sljedećih tjedan dana nitko nije spominjao incident. Ivana mi nije odgovarala na poruke ni pozive. Mama me molila da joj se ispričam “radi mira u kući”. Dario mi je rekao: “Znaš da ćeš opet ti popustiti.”

Ali ovaj put nisam htjela biti ta koja uvijek popušta. Počela sam razmišljati o svemu što sam godinama prešućivala – o tome kako Ivana uvijek mora biti u pravu, kako njezina kći može raditi što hoće jer nitko nema snage reći joj ‘ne’, kako se cijela obitelj okreće protiv mene kad god pokušam postaviti granice.

Jedne večeri zazvonio mi je mobitel – bila je to Ivana. “Sanja,” rekla je tiho, “možda sam pretjerala… Ali znaš da mi nije lako.”

Osjetila sam olakšanje, ali i gorčinu. “Ivana, ne želim više biti negativac samo zato što tražim poštovanje u svom domu.”

Dugo smo razgovarale te večeri. Nismo riješile sve probleme, ali prvi put sam osjetila da imam pravo na svoje granice.

Sad se pitam – gdje završava obiteljska ljubav, a počinje potreba za poštovanjem sebe? Jesam li stvarno negativac ili samo netko tko više ne želi šutjeti?