Sjena na hodniku: Dan kad sam odvela mamu u dom

“Ne možeš to napraviti, Ana! Ona je tvoja majka!” brat Ivan je vikao dok je lupao šakom o stol. Njegove riječi su odzvanjale kroz naš mali stan na Trešnjevci, dok sam ja stajala naslonjena na kuhinjski ormarić, držeći šalicu kave koja se tresla u mojim rukama. Mama je u sobi tiho plakala, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića.

“Ivane, ti ne živiš s njom svaki dan! Ne znaš kako je kad noću ustane i luta po stanu, kad zaboravi gdje je, kad me pita tko sam… Ja više ne mogu sama!” glas mi je bio promukao od suza koje sam pokušavala zadržati. On je samo odmahnuo glavom i izašao iz stana, zalupivši vratima tako jako da su se slike na zidu zatresle.

Ostala sam sama s mamom. Sjela sam kraj nje na krevet i uzela je za ruku. Bila je tako krhka, sitna, kao da će nestati svakog trena. “Mama, moramo razgovarati…” šaptala sam, ali ona me gledala praznim pogledom, negdje daleko, kao da me više ne prepoznaje. “Sve će biti dobro, obećavam ti…”

Te noći nisam spavala. Sjedila sam na rubu kreveta i gledala kroz prozor u praznu ulicu. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – mama kako me vodi u školu, kako mi pjeva uspavanku, kako me grli kad padnem i razbijem koljeno. Sad sam ja ta koja mora brinuti o njoj, ali osjećala sam se tako nemoćno.

Sljedećih dana Ivan nije dolazio. Sestra Mirela je zvala iz Mostara, plakala na telefon i govorila da ona ne može doći jer ima malu djecu i posao. Svi su imali opravdanja, a ja sam bila sama s mamom i njezinom bolešću koja ju je svakim danom sve više uzimala.

Odluka je pala jednog jutra kad sam pronašla mamu kako sjedi na podu kupaonice, uplakana i zbunjena. Nije znala gdje je ni tko sam ja. Tada sam shvatila da više ne mogu sama. Nazvala sam dom za starije na Jarunu, onaj o kojem su mi pričale susjede. Dogovorila sam razgovor i termin za prijem.

Dan preseljenja bio je tmuran i kišan. Mama je sjedila na stražnjem sjedalu auta, gledala kroz prozor i šutjela. Ja sam vozila i plakala u sebi, pokušavajući biti jaka zbog nje. Kad smo stigle, dočekala nas je ljubazna medicinska sestra Sanja. “Dobar dan, gospođo Ana. Sve će biti u redu, obećavam vam,” rekla je tiho dok je uzimala mamu za ruku.

Mama me pogledala posljednji put prije nego što su je odveli u sobu. U tom pogledu bilo je toliko tuge, zbunjenosti i straha da mi se činilo da ću se srušiti na licu mjesta. “Ana… nemoj me ostaviti ovdje…” prošaptala je. Nisam imala snage odgovoriti.

Vratila sam se kući sama. Stan je bio prazan, tišina me gušila. Ivan me nazvao tek navečer. “Jesi li stvarno to napravila?” pitao je hladno. “Jesam,” odgovorila sam kroz suze. “Nisam imala izbora.” On je samo šutio i prekinuo vezu.

Prolazili su dani, a osjećaj krivnje nije nestajao. Svaki put kad bih posjetila mamu u domu, gledala bi me tim istim tužnim očima i pitala kad ćemo kući. Donosila sam joj kolače koje voli, pričala joj o unucima koje više ne prepoznaje, ali ništa nije moglo ispuniti prazninu između nas.

Jednog dana srela sam gospođu Nadu iz susjedstva u tramvaju. “Čula sam za tvoju mamu… Znaš, nije lako nikome od nas kad dođe to vrijeme,” rekla mi je tiho. “Ali ponekad moramo misliti i na sebe. Ne možeš se slomiti zbog drugih.”

Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje, ali nisam znala kako da ih prihvatim. Svaku noć sanjam mamin pogled s hodnika doma – sjenu koja nestaje iza zatvorenih vrata.

Ponekad se pitam: Jesam li izabrala ispravno? Je li ljubav prema roditelju mjera naše žrtve ili hrabrosti da priznamo svoje granice? Kako vi odlučujete kad više ne možete sami?