Sjena Prošlosti: Priča o Martini, Kreši i Olji
“Ne možeš mi to opet raditi, Martina!” Krešo je vikao iz hodnika, dok sam ja drhtavim rukama pokušavala pronaći ključeve u torbi. Srce mi je tuklo kao ludo. Osjećala sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam ih htjela pustiti pred njim. “Nisam ti ništa napravila! Samo sam kasnila s posla!” viknula sam natrag, ali moj glas je bio slab, gotovo molećiv.
Krešo je stajao na vratima, lice mu je bilo crveno od bijesa. “Uvijek ista priča! Prvo Ivan, sad ti! Ova kuća nije hotel!” Spomenuo je Ivana, mog bivšeg muža, kao da je to najgora uvreda koju mi može uputiti. Nisam imala snage za još jednu svađu. Pogledala sam prema sobi gdje je mala Olja crtala nešto na podu. Njene plave oči su me gledale s tugom i strahom. “Mama, hoćeš li doći?” pitala je tiho.
U tom trenutku, sve moje brige, svi moji strahovi i sumnje, sručili su se na mene kao lavina. Nisam znala kako dalje. Nakon razvoda s Ivanom, mislila sam da ću napokon pronaći mir s Krešom. On je bio drugačiji – barem sam tako vjerovala. Ali prošlost me pratila kao sjena, a nova obitelj nije donijela olakšanje koje sam očekivala.
Sjećam se dana kad sam prvi put upoznala Krešu. Bilo je to na rođendanu moje prijateljice Sanje u Sarajevu. On je bio šarmantan, duhovit, znao je slušati. Nakon godina života s Ivanom, koji je bio hladan i distanciran, Krešo mi se činio kao netko tko će me napokon razumjeti. Brzo smo se zbližili, a nakon nekoliko mjeseci preselila sam se s Oljom kod njega u Zagreb.
Ali život nije bajka. Prvih nekoliko tjedana sve je bilo savršeno – izleti na Jarun, šetnje po Maksimiru, zajednički ručkovi kod njegove mame Ankice u Dubravi. No ubrzo su počele sitne svađe: oko novca, oko toga tko će pokupiti Olju iz vrtića, oko toga što još uvijek razgovaram s Ivanom zbog djeteta. Krešo nije mogao podnijeti da moj bivši muž još uvijek ima mjesto u mom životu.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, zazvonio mi je mobitel. Bio je to Ivan. “Martina, možeš li mi poslati Oljinu zdravstvenu iskaznicu? Treba joj za pregled.” Krešo je čuo razgovor i odmah planuo: “Zašto ti on stalno zove? Zar ne možeš jednom prekinuti s prošlošću?”
Pokušala sam mu objasniti da Ivan ostaje dio našeg života zbog Olje, ali Krešo nije htio slušati. Počeo je zaključavati svoj mobitel, skrivati poruke, kasno dolaziti kući. Počela sam sumnjati da ima nekoga drugog. No nisam imala dokaza – samo osjećaj koji me izjedao iznutra.
Jednog dana, dok sam čistila stan, pronašla sam žensku narukvicu ispod kauča. Nije bila moja. Srce mi je stalo. Suočila sam ga čim je došao kući.
“Krešo, čija je ovo narukvica?”
Pogledao me ravno u oči i rekao: “To nije tvoja stvar. Možda si ti ostavila kad si bila pijana s prijateljicama.”
Znala sam da laže. Te noći nisam mogla spavati. Olja je došla k meni u krevet i šaptala: “Mama, nemoj plakati…”
Sljedećih dana sve se pogoršalo. Krešo je postao još hladniji i udaljeniji. Počela sam razmišljati o povratku u Sarajevo kod roditelja. Ali nisam htjela da Olja opet mijenja školu i prijatelje.
Jednog jutra zazvonio mi je telefon – bila je to njegova mama Ankica.
“Martina, dušo… Znam da nije lako. Ali Krešo nije loš čovjek. Samo… teško mu je prihvatiti da nisi samo njegova.”
Nisam znala što da joj kažem. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Tada se dogodilo nešto što me potpuno slomilo. Jedne večeri vratila sam se ranije s posla i zatekla Krešu kako sjedi za stolom s nekom ženom. Smijali su se i držali za ruke.
“Martina… ovo nije ono što misliš…” promucao je.
Nisam ga ni slušala. Uzela sam Olju za ruku i izašla iz stana bez riječi.
Te noći prespavale smo kod Sanje. Plakala sam cijelu noć dok me Sanja tješila: “Zaslužuješ bolje od ovoga. Moraš misliti na sebe i Olju.” Sljedećih dana osjećala sam se kao da hodam kroz maglu. Nisam znala gdje pripadam ni što želim.
Ivan me nazvao: “Ako trebaš pomoć… znaš da uvijek možeš doći kod mene i Olja.”
Po prvi put nakon dugo vremena osjetila sam zahvalnost prema njemu – ne kao prema bivšem mužu, nego kao prema prijatelju koji me poznaje bolje od svih.
Nakon nekoliko tjedana odlučila sam se vratiti u Sarajevo. Roditelji su nas dočekali raširenih ruku. Olja je brzo pronašla nove prijatelje u školi, a ja sam polako počela graditi novi život – ovaj put bez iluzija.
Ponekad me još uvijek proganjaju pitanja: Jesam li pogriješila što sam vjerovala Kreši? Jesam li trebala više pokušati spasiti našu vezu? Ali kad pogledam Olju kako se smije igrajući se s bakom i djedom, znam da smo napokon pronašle mir.
Može li čovjek ikada potpuno pobjeći od svoje prošlosti? Ili nas ona uvijek sustigne kad to najmanje očekujemo?