Sjena Prošlosti: Susret na Klupi u Maksimiru
“Anka!” Glas je presjekao zrak, oštar i poznat, kao da je netko otvorio prozor u drugu epohu. Stajala sam na stazi u Maksimiru, držeći Zosinu ruku, kad mi je buhtla za patke ispala iz ruke i rasula se po šljunku. Zosia me povukla za rukav: “Babice, ko je to?”
Srce mi je preskočilo. Nisam se usuđivala okrenuti, ali tijelo je znalo prije mene. Okrenula sam se i ugledala lice koje nisam vidjela četrdeset godina. Lice koje sam nekad znala bolje od vlastitog. Ivan. Sjedio je na klupi pod starim kestenom, s istim onim osmijehom koji me nekad osvojio, a kasnije slomio.
“Anka… stvarno si ti?” pitao je tiho, kao da se boji da će me rastjerati.
Zosia me gledala širom otvorenih očiju. “Babice, poznaješ ga?”
Glas mi je zadrhtao: “To je… stari prijatelj.” Nisam imala snage reći više. U meni su se sudarali valovi sjećanja: miris kiše na asfaltu, Ivanove ruke oko mog struka, šapat obećanja pod mostom na Savi. I onda ona noć kad je nestao bez riječi, ostavivši me samu s pismom i slomljenim srcem.
Ivan je ustao i nesigurno prišao. “Mogu li sjesti?” pitao je, gledajući me kao da traži oprost.
Kimnula sam, još uvijek zbunjena. Zosia se sklupčala uz mene, osjećajući napetost.
“Nisam mislio da ću te ikad više vidjeti,” rekao je Ivan. “Znaš… često sam dolazio ovdje, nadajući se da ćeš proći.”
Nisam znala što reći. Toliko godina sam provela pitajući se zašto je otišao. Zašto nije ostao kad mi je najviše trebao? Kad su moji roditelji umrli u prometnoj nesreći, a ja ostala sama s bratom Davorom i bolesnom bakom.
“Zašto si otišao?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Ivan je spustio pogled. “Moj otac… znaš kakav je bio. Nije mogao podnijeti da budem s tobom. Prijetio mi je da će tebi i tvojoj obitelji napraviti pakao od života ako ne odem. Bio sam kukavica, Anka. Oprosti.”
Osjetila sam kako mi oči peckaju. Toliko godina ljutnje, tuge i neizvjesnosti sada su se slijevale u jedno pitanje: Je li sve moglo biti drugačije?
Zosia me stisnula za ruku. “Babice, plačeš?”
Nasmiješila sam se kroz suze. “Ne brini, zlato moje. Samo su to stare priče.”
Ivan je pogledao Zosiu i nasmiješio joj se toplim osmijehom. “Imaš prekrasnu unuku.”
“Imam,” rekla sam ponosno. “I sina i kćer. I život koji sam izgradila bez tebe.”
Ivan je kimnuo, a u očima mu se zrcalila tuga.
“Znaš li da sam te tražio? Pisao sam ti pisma, ali nikad nisam dobio odgovor.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. “Nikad nisam dobila nijedno pismo. Moja majka… možda ih je sakrila prije nego što je poginula. Nije te voljela. Mislila je da nisi dovoljno dobar za mene jer si iz druge obitelji, iz drugog dijela grada.”
Ivan je uzdahnuo. “Uvijek su drugi odlučivali umjesto nas, zar ne? Roditelji, sudbina…”
Sjedili smo tako nekoliko minuta u tišini, dok su patke kljucale mrvice oko naših nogu.
“Znaš,” rekla sam napokon, “ponekad mislim da sam cijeli život provela pokušavajući dokazati da mogu biti sretna bez tebe. Udala sam se za Mirka, rodila djecu, radila dva posla… Ali uvijek si bio sjena na rubu mojih misli.”
Ivan mi je nježno stavio ruku na rame, ali ja sam se odmakla.
“Ne možeš sada nadoknaditi sve te godine,” rekla sam tiho.
“Znam,” odgovorio je slomljenim glasom. “Ali možda možemo barem popiti kavu? Kao stari prijatelji?”
Zosia je skočila: “Babice, idemo na kolače!”
Nasmijala sam se prvi put tog dana iskreno. “Možda bismo mogli svi zajedno na kolače.” Pogledala sam Ivana i vidjela kako mu oči sjaje od nade.
Dok smo hodali prema slastičarnici na uglu, osjećala sam kako mi se srce otvara za mogućnost oprosta. Možda nije kasno za mirenje s prošlošću.
Ali dok smo sjedili za stolom i gledali Zosiu kako bira tortu, nisam mogla ne pitati se: Što bi bilo da smo imali hrabrosti tada? Bi li naši životi bili sretniji ili bismo opet završili ovako – dvoje stranaca s previše neizgovorenih riječi?
Možda nikad neću znati odgovor, ali jedno znam: prošlost nas uvijek sustigne kad to najmanje očekujemo.
Možemo li ikada stvarno pobjeći od onoga što smo bili? Ili nam sudbina uvijek pronađe put natrag – makar samo na trenutak?