Skrivena istina: Pogled majke iz sjene
“Ne mogu vjerovati da opet kasniš, Ivana!” viknula je moja mama kroz slušalicu dok sam pokušavala smiriti Lejlu, svoju tromjesečnu kćer. “Znaš da ne mogu stalno dolaziti iz Ilidže!”
Stajala sam na tramvajskoj stanici, kiša je neumoljivo padala, a ja sam osjećala kako mi se srce steže. Moj muž, Emir, radio je u Njemačkoj već pola godine. Svaki dan bio je borba – posao, dijete, samoća. Kad mi je šefica zaprijetila otkazom zbog čestih izostanaka, znala sam da moram pronaći dadilju.
“Ivana, ne možeš svakome vjerovati!” upozorila me prijateljica Sanja dok smo pile kafu u malom kafiću na Baščaršiji. “Danas su ljudi svakakvi.”
Ali nisam imala izbora. Na internetu sam pronašla Selmu – mladu ženu iz Zenice s preporukama. Bila je ljubazna, nasmijana, i Lejla ju je odmah prihvatila. Prvi tjedan sve je izgledalo savršeno. Selma bi dolazila rano, donosila kolače i pričala kako je čuvala djecu u Njemačkoj.
Ali onda su počele sitnice. Lejla bi bila nervozna kad bih došla kući. Jednom sam pronašla modricu na njenoj ručici. “Pala je dok se igrala,” rekla je Selma mirno, ali nešto u njenom pogledu me zaledilo.
Noći su mi postale besane. Emir me tješio preko Vibera: “Možda si samo umorna, ljubavi. Sve će biti dobro.” Ali nisam mogla ignorirati osjećaj u stomaku.
Jedne večeri, dok sam slagala Lejlina odijelca, odlučila sam: postavit ću skrivene kamere. Nisam to nikome rekla – ni mami, ni Sanji. Osjećala sam se kao izdajica, ali majčinski instinkt bio je jači od srama.
Sljedećih dana ponašala sam se kao da je sve u redu. Selma nije ništa primijetila. Kad bih se vratila s posla, gledala bih snimke – satima. Prva dva dana ništa neobično. Treći dan…
Na ekranu sam vidjela Selmu kako viče na Lejlu jer plače. “Šuti više!” grubo ju je povukla za ruku i stavila joj dudu na silu. Lejla je plakala još jače. Selma je uzela mobitel i ignorirala je dvadeset minuta.
Osjetila sam kako mi se tijelo trese od bijesa i straha. Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala kako netko koga sam pustila u svoj dom povređuje moje dijete.
Sljedeće jutro nisam mogla disati od nervoze. Selma je došla kao i obično, s osmijehom i pitom od jabuka. “Kako ste danas?” pitala je veselo.
“Možete li odmah otići?” rekla sam tiho, ali odlučno.
Zbunjeno me pogledala: “Zašto? Je li nešto bilo loše?”
“Sve znam,” prošaptala sam i pokazala joj mobitel s videom.
Nije rekla ništa – samo je uzela torbu i otišla bez riječi.
Nakon toga danima nisam mogla jesti ni spavati. Mama me grlila i plakala sa mnom: “Ivana, nisi ti kriva! Nisi mogla znati…”
Ali osjećaj krivnje bio je ogroman. Svaki put kad bih pogledala Lejlu, pitala sam se jesam li joj zauvijek narušila povjerenje u ljude.
Emir je došao iz Njemačke na nekoliko dana kad je čuo što se dogodilo. Sjeli smo na balkon dok je Lejla spavala.
“Znaš,” rekao je tiho, “ponekad ni najbolji instinkt nije dovoljan da zaštitiš dijete od svijeta. Ali važno je da si reagirala na vrijeme.”
Sanja mi je donijela kolače i rekla: “Svi bismo napravili isto na tvom mjestu. Samo što ti imaš hrabrosti priznati da si pogriješila i ispraviti to.”
Dugo sam razmišljala o povjerenju – kako ga gradimo i kako ga gubimo u trenu. Danas više nikome ne prepuštam Lejlu bez provjere, ali istovremeno se pitam: hoću li ikada ponovno moći vjerovati nekome kao prije?
Je li moguće ponovno vjerovati ljudima nakon što te jednom iznevjere? Ili nas takve rane zauvijek promijene?