Slomljene iluzije: Istina ispod savršene slike

„Milice, možeš li mi reći zašto Marko stalno kasni kući?“ – upitala me je mama dok smo pile kafu na balkonu. Pogledala sam je, pokušavajući sakriti nervozu, i promrmljala nešto o poslu i gužvi. Nisam joj mogla reći istinu, jer ni sama sebi nisam priznavala ono što sam osjećala već mjesecima – hladnoću u Markovom pogledu, tišinu koja je odzvanjala između nas, i poruke koje je skrivao pod šifrom na telefonu.

Te večeri, dok je Lena crtala za stolom, a Marko tipkao po mobitelu, osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. „Marko, možeš li mi pomoći oko Lene?“ – upitala sam ga, ali on je samo odmahnuo rukom, ne podižući pogled. „Kasnije, Milice, imam važan poziv.“ Lena me pogledala svojim velikim smeđim očima, tražeći odgovor koji ni sama nisam imala.

Noć je pala, a ja sam ležala budna, slušajući tišinu. Marko je došao kasno, mirisao je na parfem koji nije bio moj. Nisam ga pitala ništa, samo sam se okrenula na drugu stranu. Sutradan, dok sam spremala doručak, stigla je poruka na njegov telefon. Nisam htjela, ali nisam mogla izdržati – uzela sam mobitel i pročitala: „Nedostaješ mi, jedva čekam da te vidim večeras.“ Srce mi je stalo. Sve ono što sam gradila dvanaest godina, svi naši planovi, naši snovi, srušili su se u tom trenutku.

Marko je ušao u kuhinju i vidio me s njegovim telefonom. „Šta to radiš?“ – pitao je hladno. „Ko je ona?“ – glas mi je drhtao, ali nisam plakala. Samo sam ga gledala, čekajući istinu. „Nije važno, Milice. Ionako već dugo ništa ne valja među nama.“ Njegove riječi su me pogodile kao nož. „A Lena? Naša porodica?“ – pitala sam, ali on je samo slegnuo ramenima. „Ostajem zbog nje, ništa više.“

Dani su prolazili u magli. Lena je osjećala napetost, iako smo se trudili da pred njom budemo normalni. Jedne večeri, dok sam je uspavljivala, šapnula mi je: „Mama, zašto si tužna?“ Nisam znala šta da joj kažem. Kako objasniti djetetu da se ljubav može pretvoriti u pepeo, da tata i mama više nisu isti?

Pokušavala sam razgovarati s Markom, ali svaki put bi završili svađom. „Ne mogu više ovako, Milice. Gušiš me svojim pitanjima.“ – vikao je. „Gušim te jer želim da budemo porodica! Zar ti nije stalo do nas?“ – plakala sam. On je samo šutio, gledao kroz prozor, kao da ga više nema tu.

Počela sam sumnjati u sebe. Da li sam ja kriva? Jesam li previše tražila, previše očekivala? Sjetila sam se naših početaka, kad smo šetali kejom, kad mi je obećavao da će me voljeti zauvijek. Gdje je nestao taj čovjek?

Jednog dana, dok sam vodila Lenu u vrtić, srela sam Sanju, prijateljicu iz djetinjstva. Pogledala me zabrinuto: „Milice, jesi li dobro? Izgledaš umorno.“ Nisam mogla više glumiti. Ispričala sam joj sve, a ona me zagrlila. „Nisi ti kriva. Zaslužuješ bolje. Razmisli o sebi, o Leni.“ Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Marko je sve više bio odsutan, a ja sam osjećala kako nestajem. Počela sam pisati dnevnik, izbacivati bol na papir. Jedne noći, dok sam pisala, Lena je došla do mene i zagrlila me. „Mama, volim te najviše na svijetu.“ Suze su mi potekle niz lice. Zbog nje sam morala biti jaka.

Odluka je pala jedne subote, kad je Marko otišao „na poslovni ručak“, a Lena i ja smo ostale same. Gledale smo crtiće, smijale se, i shvatila sam da možemo biti sretne i bez njega. Kad se vratio, rekla sam mu: „Ne želim više ovako. Ako ostaješ samo zbog Lene, bolje je da odeš. Ona zaslužuje roditelje koji se vole, a ne dvoje stranaca pod istim krovom.“ Pogledao me iznenađeno, ali nije se protivio. Samo je spakovao stvari i otišao.

Prvih dana bilo je teško. Lena je plakala, pitala za tatu. Objašnjavala sam joj da je tata tu za nju, ali da mama i tata više nisu zajedno. Vremenom, naučile smo živjeti same. Počela sam raditi više, upisala Lenu na balet, upoznala nove ljude. Sanja mi je bila podrška, a mama je dolazila češće.

Marko je dolazio po Lenu vikendom. Ponekad smo razgovarali, ali nikad više o nama. Shvatila sam da sam predugo živjela u iluziji, da sam se bojala samoće više nego istine. Sada, kad gledam Lenu kako raste, kako se smije, znam da sam donijela pravu odluku.

Ponekad se pitam – koliko nas živi u laži, bojeći se da srušimo sliku savršene porodice? Da li je bolje biti sam, ali iskren, ili ostati u vezi koja je odavno umrla? Možda će mi neko od vas reći – šta biste vi uradili na mom mjestu?