Šogorica mi je uništila život – a ja sam šutjela dok nisam eksplodirala

“Opet si ostavila šalicu na stolu! Zar je toliko teško oprati za sobom?” – Anin glas parao je tišinu subotnjeg jutra, dok sam pokušavala popiti kavu prije nego što probudim djecu. Pogledala sam je preko ruba šalice, osjećajući kako mi se u prsima skuplja težina. Nije prošlo ni mjesec dana otkako se uselila kod nas, a već sam osjećala da više nemam svoj dom.

Moj muž, Goran, bio je uvijek između nas dvije. “Ivana, znaš da je Ani teško, nema gdje drugo, a i mama joj je bolesna…” ponavljao je iz dana u dan, kao da time može opravdati sve njezine ispade. Ana je bila njegova mlađa sestra, uvijek razmažena, uvijek navikla da joj se popušta. Kad je ostala bez posla i dečka u Zagrebu, nije imala kamo osim k nama u Osijek. Prvih dana sam se trudila biti ljubazna, ali ubrzo su počeli problemi.

“Znaš, Ivana, ti baš i ne znaš kuhati. Mama uvijek kaže da je gulaš bolji kad ga ja radim,” rekla mi je jednog popodneva, dok sam miješala ručak. Osjetila sam kako mi lice gori, ali sam samo šutjela. Goran je sjedio za stolom, gledao u mobitel, kao da ga se ništa ne tiče. Djeca su bila u sobi, a ja sam osjećala da se gušim u vlastitoj kući.

Ana je preuzela dnevni boravak, stalno je dovodila prijateljice, puštala glasnu muziku, a navečer bi ostavljala nered za sobom. Svaki put kad bih nešto rekla, dočekala bi me s podsmijehom: “Ma pusti, Ivana, nisi valjda toliki čistunac!” Goran bi samo slegnuo ramenima. “Pusti je, proći će je to, znaš kakva je ona.”

Ali nije prošlo. Svaki dan je bio sve gori. Počela sam izbjegavati vlastiti dom, ostajala bih duže na poslu, samo da ne moram gledati Anu. Djeca su bila zbunjena, osjećala su napetost, a ja sam se osjećala kao gost u vlastitom životu. Navečer bih ležala budna, slušala kako Ana razgovara telefonom do kasno u noć, smijala se, a meni su suze tekle niz lice. Nisam znala kako reći Goranu da više ne mogu, da mi je dosta svega.

Jednog dana, dok sam spremala doručak, Ana je ušla u kuhinju i počela se žaliti kako joj je nestalo šampona. “Ivana, možeš li mi kupiti onaj moj iz DM-a? Znaš, onaj skupi. I usput, možeš li oprati moje rublje, nemam vremena danas.” Pogledala sam je, a u meni je nešto puklo. “Ana, nisam ti sluškinja! Imaš ruke, idi sama!” viknula sam, a ona me gledala kao da sam poludjela. “Što ti je? Samo sam te zamolila!”

Goran je ušao u kuhinju, zbunjen. “Što se događa?” Ana je odmah počela: “Ivana viče na mene bez razloga! Samo sam je zamolila za uslugu!” Osjetila sam kako mi suze naviru, ali ovaj put nisam htjela popustiti. “Gorane, dosta mi je! Tvoja sestra mi uništava život! Ne mogu više ovako!”

Nastala je tišina. Goran me gledao, zbunjen, a Ana je prevrnula očima. “Ma daj, Ivana, dramatiziraš. Ako ti smetam, mogu otići!” rekla je, ali u njezinom glasu nije bilo ni trunke iskrenosti. Znala sam da neće otići, da će opet sve završiti na meni.

Te večeri, dok su djeca spavala, sjela sam s Goranom. “Gorane, ozbiljno ti kažem, ne mogu više ovako. Ili će Ana pronaći drugi smještaj, ili ću ja otići s djecom. Ovo nije život. Ne želim da naša djeca odrastaju u ovakvoj atmosferi.” Goran je šutio, gledao u pod. “Znaš da mi je teško, ona je moja sestra…”

“A ja? Ja sam ti žena! Zar nije vrijeme da i mene zaštitiš?”

Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Ana je bila uvrijeđena, Goran povučen, a ja sam osjećala olakšanje što sam napokon izgovorila ono što me tištilo. Nakon tjedan dana, Ana je spakirala stvari i otišla kod prijateljice. Goran je bio ljut, ali i on je znao da je granica prijeđena.

Dugo smo razgovarali, svađali se, plakali. Trebalo nam je vremena da ponovno pronađemo mir. Djeca su bila sretnija, kuća je opet postala dom. Ana nam se više nije javljala, a ja sam osjećala grižnju savjesti, ali i olakšanje.

Danas, kad se sjetim svega, pitam se: Zašto sam toliko dugo šutjela? Zašto žene u našim krajevima često trpe, šute, gutaju knedle – samo da bi sačuvale privid mira? Je li vrijedno žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja? Što biste vi učinili na mom mjestu?