Šokantna istina: Kako je šogorica lažirala trudnoću da izbjegne posao i izbacivanje iz stana
“Ivana, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako!” – glas mog muža, Darija, odjekivao je kroz stan dok sam pokušavala skuhati kavu. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao ludo. Znaš onaj osjećaj kad osjetiš da će se nešto loše dogoditi, ali se nadaš da griješiš? E pa, nisam griješila.
“Što je sad?” upitala sam, pokušavajući zvučati mirno, iako sam već znala odgovor. Sve je počelo prije tri mjeseca kad je njegova sestra Sanja došla kod nas s koferom u ruci, uplakanih očiju i pričom koja je zvučala previše dramatično da bi bila istinita.
“Ivana, molim te, mogu li ostati kod vas par dana? Izbacili su me iz stana, a na poslu mi prijete otkazom. I… trudna sam,” rekla je tada, a ja sam joj povjerovala. Tko ne bi? Sanja je uvijek bila ona koja upada u nevolje, ali nikad nije lagala o ozbiljnim stvarima. Ili sam barem tako mislila.
Darijo me pogledao s tugom u očima. “Mama zove svaki dan i pita kad će Sanja na pregled. Kaže da joj nešto nije jasno.”
“Pa reci joj da pitamo Sanju!” odbrusila sam, već umorna od cijele situacije. Sanja je posljednjih tjedana samo ležala po cijele dane, naručivala hranu preko Glova i gledala serije. Svaki put kad bih spomenula posao ili liječnika, počela bi plakati.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam kako Sanja razgovara s nekim na mobitel: “Ma ne brini, neću raditi još mjesecima. Svi misle da sam trudna, nitko me ne smije dirati!” Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. Nisam mogla vjerovati što čujem.
Sljedećeg jutra, dok smo sjedili za stolom, odlučila sam otvoreno razgovarati:
“Sanja, kad ti je sljedeći pregled kod ginekologa? Mama pita može li ići s tobom.”
Pogledala me kao da sam joj upravo rekla da mora skočiti s mosta. “Ma… nije još zakazan. Liječnica mi je rekla da se javim za dva tjedna.”
Darijo je samo šutio, ali vidjela sam da mu nije svejedno. Nakon doručka povukao me u stranu.
“Ivana, misliš li ti da ona stvarno…”
“Ne znam više što da mislim! Ali znam da ovako više ne može. Ako laže…”
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala o svemu što smo prošli zbog Sanje. Koliko puta smo joj pomogli? Koliko puta smo joj vjerovali?
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Sanja je počela tražiti novac za “preglede”, a kad bih tražila potvrdu ili račun, naljutila bi se i zaključavala u sobu.
Jednog popodneva došla je moja svekrva Milena. Sjela je za stol i pogledala me ravno u oči.
“Ivana, reci mi iskreno – jesi li ti vidjela neki dokaz o toj trudnoći?”
Nisam znala što reći. Pogledala sam Darija koji je samo slegnuo ramenima.
“Nisam… ali vjerujem joj,” promucala sam.
Milena je uzdahnula: “Znaš li koliko puta mi je već lagala? Ne želim biti okrutna, ali mislim da ovo nije istina.”
Te večeri odlučila sam razgovarati sa Sanjom nasamo.
“Sanja, molim te, reci mi istinu. Jesi li stvarno trudna? Ako jesi – pomoći ćemo ti. Ako nisi… moraš otići iz našeg stana.”
Pogledala me s očima punim suza, ali ovaj put suze nisu djelovale iskreno.
“Ivana… nisam trudna. Nisam znala što drugo napraviti! Izgubila sam posao, nemam gdje živjeti… Bojala sam se da ćete me izbaciti na ulicu!”
Osjetila sam kako mi se srce slama i ljutnja raste istovremeno. Kako možeš tako lagati vlastitoj obitelji?
Darijo je bio bijesan: “Sanja, ovo što si napravila nije u redu! Mogli smo ti pomoći i bez laži! Sad si nas sve povrijedila.”
Sanja je spakirala stvari i otišla kod prijateljice. Ostali smo sami za stolom, u tišini koju su prekidali samo naši uzdasi.
Dani su prolazili, ali rana nije zarasla. Povjerenje koje smo imali prema Sanji nestalo je preko noći.
Ponekad se pitam – gdje povući granicu između pomoći i naivnosti? Koliko puta trebaš oprostiti nekome tko te stalno povrjeđuje? Bi li vi oprostili svojoj sestri ili šogorici ovakvu izdaju?