Stan koji dijeli – gdje prestaje ljubav, a počinje žrtva?
“Znaš, Amire, ti si uvijek bio dobar brat. Ali sad je vrijeme da pokažeš koliko ti je porodica važna.” Glas moje majke, Ajše, drhtao je kroz slušalicu, ali nisam mogao razaznati je li to zbog tuge ili pritiska koji je osjećala. Sjedio sam na rubu kreveta u svom malom stanu na Grbavici, gledajući kroz prozor kako kiša ispire prašinu sa sarajevskih ulica.
“Mama, ne mogu vjerovati da to tražiš od mene. Znaš koliko sam se mučio za ovaj stan. Godinama sam radio dva posla, odricao se svega…”
“Znam, sine, ali Ivan i Lejla su u teškoj situaciji. Ona je trudna, a stan im je mali. Ti si sam, imaš vremena da ponovo staneš na noge. Zar nije porodica najvažnija?”
Osjetio sam kako mi srce udara o rebra. Ivan je uvijek bio zlatno dijete. Onaj koji je mogao pogriješiti, a da mu se sve oprosti. Ja sam bio onaj tihi, odgovorni brat, onaj koji nikad nije tražio ništa osim malo mira i priznanja. Lejla… Lejla je ušla u našu porodicu prije tri godine. Lijepa, pametna, ali uvijek s nekim zahtjevom, uvijek s osjećajem da joj nešto pripada.
Te noći nisam spavao. U glavi su mi odzvanjale riječi: “Porodica je najvažnija.” Ali gdje sam ja u toj porodici? Gdje su moji snovi i moja žrtva?
Sljedeći dan Ivan me nazvao. “Amire, hajde da popijemo kafu. Moramo razgovarati kao braća.”
Sjeli smo u kafanu kod Željezničke stanice. Ivan je bio nervozan, stalno je pogledavao na sat.
“Znaš, Lejla i ja… stvarno nam je teško. Ona ne može više raditi, a ja ne znam hoću li zadržati posao u firmi. Tvoj stan bi nam puno značio. Znaš da bi ti kod mame uvijek imao mjesto dok se ne snađeš.”
Gledao sam ga i pitao se poznajem li ga uopće više. “A što ako ja ne želim dati stan? Što ako mi je dosta toga da uvijek ja budem taj koji daje?”
Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima: “Onda si sebičan. Onda nisi onaj brat kakvog sam mislio da imam.”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznao. Otišao sam kući s osjećajem krivnje i bijesa. Tog dana nisam odgovarao ni na čije pozive.
Narednih dana majka me zvala svaki sat. “Sine, nemoj nas razočarati. Znaš da će ti Bog vratiti ako pomogneš bratu.” Čak me i tetka Sanela nazvala iz Mostara: “Amire, porodica je svetinja. Ne budi tvrdoglav.”
U međuvremenu, Lejla mi je poslala poruku: “Zamisli kako bi bilo lijepo da tvoje buduće nećake odrastu u tvom stanu. Znaš da ćemo ga čuvati kao oči u glavi.” Nisam odgovorio.
Počeo sam izbjegavati porodicu. Prijatelji su primijetili da sam povučeniji nego inače.
Jedne večeri, dok sam sjedio s prijateljem Damirom na pivi, ispričao sam mu sve.
“Brate, pa to nije normalno! Tvoj stan, tvoj trud! Ako sad popustiš, nikad neće stati s zahtjevima,” rekao je Damir.
Ali osjećaj krivnje nije nestajao. U Bosni i Hrvatskoj porodica je svetinja – tako nas uče od malih nogu. Ali što kad ta svetinja postane teret?
Nakon sedmice šutnje, otišao sam kod majke na ručak. Svi su bili tamo – Ivan, Lejla, čak i djed Mustafa koji inače ne izlazi iz kuće.
“Amire,” počela je majka čim sam sjeo za sto, “svi smo ovdje jer želimo riješiti ovo kao porodica.”
Ivan me gledao molećivo, Lejla s blagim osmijehom koji me uvijek iritirao.
“Sine,” nastavila je majka, “znam da ti nije lako, ali ako sada ne pomogneš bratu, cijela porodica će se raspasti. Zar to želiš?”
Osjetio sam kako mi suze naviru na oči. Pogledao sam Ivana: “A šta ako ja puknem? Šta ako više ne mogu biti taj koji uvijek daje? Hoće li vas tada biti briga za mene?”
Lejla je prevrnula očima: “Uvijek si bio preosjetljiv, Amire. Niko ne traži od tebe nemoguće – samo malo razumijevanja.”
Djed Mustafa se nakašljao: “U moje vrijeme niko nije imao ništa pa smo dijelili sve što imamo. Ali danas… danas ljudi misle samo na sebe.” Pogledao me ravno u oči.
Ustao sam od stola i rekao: “Možda sam sebičan, možda nisam dobar brat… ali ovaj put biram sebe.” Izašao sam iz stana dok su svi šutjeli.
Te noći nisam mogao prestati razmišljati o svemu što se dogodilo. Jesam li izdao porodicu ili sam napokon izabrao sebe?
Ponekad se pitam: gdje prestaje ljubav prema porodici, a gdje počinje žrtva koja uništava čovjeka? Je li grijeh reći ‘ne’ onima koje voliš – ili je to jedini način da sačuvaš vlastitu dušu?