Stara metla i tišina među nama: Moja borba da budem viđena
“Ajde, Ajla, pokupi to smeće! Neću dva puta ponavljati!” otac je vikao iz dnevne sobe, dok je televizor tutnjao vijestima o još jednoj političkoj krizi. Majka je sjedila za stolom, pogleda prikovanog za šolju čaja, kao da pokušava nestati. U tom trenutku, osjećala sam se kao sjenka u vlastitom domu, nevidljiva osim kad treba nešto očistiti ili kad treba biti tiha.
Stara metla, ona s drvenom drškom koju je moj djed donio iz sela kod Travnika još prije rata, bila je moj saveznik. Kad bih je uzela u ruke, osjećala sam se kao da imam neku moć – barem nad prašinom i mrvljenim hljebom ispod stola. Sjećam se kako sam jednom, dok sam čistila hodnik, čula majku kako šapuće: “Pusti je, neka radi. Bolje to nego da sluša tvoje galame.” Otac je samo frknuo i pojačao televizor.
Nisam znala šta me više boli – njegova ravnodušnost ili njena šutnja. U školi sam bila dobra učenica, ali nikad nisam čula: “Bravo, Ajla.” Samo: “To se podrazumijeva.” Kad bih pokušala pričati o svojim snovima – o tome kako želim studirati književnost ili možda otići u Zagreb na fakultet – otac bi odmahnuo rukom: “Gluposti. Ko će te tamo čekati? Ovdje imaš sve.”
Jedne večeri, dok sam čistila kuhinju, brat Emir je ušao i bacio torbu na pod. “Opet si ti s tom metlom. Šta si ti, Pepeljuga?”
“Bar nešto radim,” odgovorila sam tiho.
“Ma pusti je,” dobacio je otac iz dnevne sobe. “Neka se navikava na život.”
Majka je samo slegnula ramenima. Ponekad sam imala osjećaj da nas dijeli nevidljiv zid – ona na jednoj strani, ja na drugoj. Nikad nije pitala kako sam. Nikad nije rekla da je ponosna na mene. Samo bi povremeno pogladila moju kosu kad misli da ne gledam.
S vremenom sam naučila da šutim. Da gutam riječi koje su mi gorjele na jeziku. Da se smijem kad treba i nestanem kad postanem suvišna. Ali svake noći, kad bih legla u krevet, zamišljala sam kako vičem: “Pogledajte me! Postojim!”
Jednog dana, dok sam čistila balkon, pronašla sam staru bilježnicu koju sam sakrila iza saksija s bosiljkom. Počela sam pisati pjesme – o tišini, o metli koja mi je bila prijateljica, o majci koja me voli ali ne zna to pokazati. Pisanje mi je postalo izlaz. Svaki stih bio je mali bunt protiv svakodnevne nevidljivosti.
Jedne večeri, skupila sam hrabrost i pročitala jednu pjesmu majci dok smo bile same u kuhinji.
“Lijepo pišeš,” rekla je tiho, gledajući kroz prozor. “Ali nemoj to pokazivati ocu.”
“Zašto?” upitala sam.
“Samo nemoj,” odgovorila je i nastavila prati suđe.
Te noći nisam mogla spavati. Pitala sam se zašto se toliko bojimo njegovih riječi. Zašto dopuštamo da nas oblikuje njegova ljutnja? Zašto šutimo?
Godine su prolazile. Emir je otišao raditi u Njemačku. Otac je ostario i više nije vikao kao prije, ali njegova šutnja bila je jednako teška. Majka je oboljela od dijabetesa i ja sam preuzela brigu o kući. Metla je još uvijek bila tu – sada već izlizana i klimava, ali nisam imala srca da je bacim.
Jednog dana, dok sam brisala prašinu s police gdje su stajale stare porodične slike, pronašla sam fotografiju djeda s tom istom metlom u ruci. Sjetila sam se njegove priče: “Metla nije samo za čišćenje. Ona skuplja ono što drugi ostave za sobom.”
Možda sam cijeli život skupljala tuđe ostatke – tuđe riječi, tuđe tišine, tuđe snove. Ali sada sam odlučila da napišem svoju priču.
Prijavila sam se na natječaj za mlade pjesnike u Mostaru. Nisam nikome rekla – ni majci ni ocu. Kad su mi javili da sam osvojila drugo mjesto, osjećala sam se kao da prvi put dišem punim plućima.
Na dan dodjele nagrada, stajala sam pred publikom i čitala svoju pjesmu o staroj metli i tišini među nama. U publici nije bilo nikoga iz moje porodice, ali prvi put to nije boljelo.
Kad sam se vratila kući s diplomom u ruci, majka me pogledala i tiho rekla: “Znaš… tvoj djed bi bio ponosan.”
Otac nije rekao ništa. Samo je pogledao kroz prozor i nastavio pušiti cigaretu.
Te noći sjela sam na balkon sa starom metlom kraj sebe i pitala se: Da li će ikada čuti moj glas? Da li će ikada shvatiti koliko boli biti nevidljiv u vlastitoj kući?
A vi… jeste li ikada morali vikati da vas neko vidi? Koliko dugo treba šutjeti prije nego što zaboravite svoj glas?