Stara prijateljica u Konzumu: Jesam li ja samo sporedna u tuđim pričama?

“Ej, Ivana! Pa gdje si ti nestala?” začula sam poznat glas dok sam birala rajčice na odjelu voća i povrća u Konzumu. Okrenula sam se i ugledala Anu, s osmijehom koji je bio preširok da bi bio iskren. Srce mi je na trenutak preskočilo – Ana, moja nekadašnja najbolja prijateljica, s kojom sam prije samo godinu dana dijelila sve tajne, suze i smijeh. Sada, nakon pola godine potpune tišine, stojimo jedna nasuprot drugoj, svaka sa svojim kolicima, svaka sa svojim životom.

“Bok, Ana,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati opušteno, iako mi je grlo bilo stegnuto. “Nisam te dugo vidjela. Kako si?”

Ana je odmah počela pričati, kao da je čekala ovaj trenutak. “Ma, znaš kako je… Posao u banci me ubija, ali barem je plaća dobra. Luka je upisao engleski, sad ima treninge svaki drugi dan, a Marko… ma, on je stalno na putu zbog posla. Mama mi je opet završila u bolnici, ali što ćeš, život ide dalje. A ti?”

Nisam stigla ni odgovoriti, već je nastavila: “Znaš, baš sam neki dan razmišljala kako mi fališ, ali stvarno nemam vremena ni za sebe. Evo, sad sam došla samo na brzinu, moram pokupiti Luku iz škole, pa onda kod mame, pa doma skuhati ručak. Znaš kako je to kad si stalno na sto strana.”

Stajala sam tamo, s rajčicama u ruci, osjećajući se kao da sam nevidljiva. Sjetila sam se naših nekadašnjih razgovora, kada smo satima sjedile u onom malom kafiću kod tržnice, dijelile brige o poslu, ljubavi, roditeljima. Tada je sve bilo drugačije. Tada sam i ja imala osjećaj da sam važna, da me netko sluša. Sada, dok Ana priča o svom životu, shvaćam da sam joj samo publika, netko tko služi da potvrdi njezine priče.

“Ivana, jesi li dobro? Nekako si mi zamišljena,” upitala je, ali u njezinim očima nije bilo stvarne brige. Više kao da je to rekla iz navike, kao frazu koju izgovaraš kad ne znaš što bi drugo.

“Ma, dobro sam. Malo sam umorna od posla, znaš kako je to,” odgovorila sam, iako sam zapravo htjela reći: ‘Nisam dobro. Osjećam se usamljeno. Nedostaješ mi.’ Ali znala sam da to ne bi imalo smisla. Ana je već bila u svom filmu, u svojoj priči.

“Aha, da, posao… Svi smo mi umorni. Znaš, ja sam ti sad počela trčati ujutro, kažu da to pomaže protiv stresa. Probaj i ti, stvarno je super!” rekla je, a ja sam se nasmiješila, iako nisam imala snage ni za šetnju do tramvajske stanice, a kamoli za trčanje.

U tom trenutku zazvonio joj je mobitel. “Oprosti, moram ovo javiti Luki. Znaš kako su djeca danas, sve moraš pet puta ponoviti. Drago mi je da sam te vidjela! Moramo na kavu, stvarno! Javi se!”

Gledala sam kako odlazi, brzo, odlučno, kao da je cijeli svijet njezin. Ostala sam stajati među rajčicama, osjećajući se kao da sam upravo pogledala film u kojem sam imala samo malu, nevažnu ulogu. Sjetila sam se kako smo nekad zajedno sanjale o putovanjima, o velikim stvarima, o tome kako ćemo uvijek biti tu jedna za drugu. Sada, kad je život postao stvaran, kad su nas pritisnule obaveze, posao, obitelj, Ana je pronašla svoj put, a ja sam ostala na raskršću, ne znajući kamo dalje.

Dok sam stajala u redu na blagajni, razmišljala sam o svemu što se promijenilo. O ocu koji je prije mjesec dana završio u bolnici zbog moždanog udara, o majci koja je sve slabija, o bratu koji se odselio u Njemačku i javlja se samo kad mu treba novac. O poslu u računovodstvu koji me guši, ali nemam hrabrosti dati otkaz. O prijateljicama koje su se udaljile, svaka u svom smjeru, svaka sa svojim problemima. O tome kako sam i ja možda nekome bila samo sporedna uloga, netko tko služi da popuni tišinu.

“Gospođo, jeste li dobro?” upitala me blagajnica, mlada djevojka s crvenom kosom. Trgnula sam se iz misli. “Da, oprostite, samo sam malo umorna,” odgovorila sam, pokušavajući se nasmiješiti. Platila sam i izašla van, osjećajući težinu vrećica, ali još više težinu u grudima.

Na klupi ispred trgovine sjedio je stariji čovjek, pušio je i gledao u daljinu. Sjetila sam se svog oca, kako je nekad znao sjediti na balkonu i pričati mi priče iz mladosti. Sada više ne priča, samo šuti i gleda kroz prozor. Možda i on osjeća isto što i ja – da je postao sporedan lik u vlastitom životu.

Krenula sam prema stanu, razmišljajući o Ani, o svemu što smo prošle, o tome kako se ljudi mijenjaju. Možda je problem u meni, možda sam previše očekivala, možda sam trebala više davati, manje tražiti. Ali onda se sjetim svih onih trenutaka kad sam bila tu za nju, kad sam slušala njezine probleme, kad sam joj čuvala dijete dok je ona išla na razgovor za posao, kad sam joj nosila juhu kad je bila bolesna. Sjetim se kako sam joj bila rame za plakanje kad ju je Marko prevario. I pitam se – gdje je ona bila kad je meni trebalo?

U stanu me dočekala tišina. Skuhala sam kavu i sjela na balkon, gledajući u sivilo grada. U daljini su se čuli automobili, negdje je pas lajao. Osjećala sam se kao da sam zarobljena između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što sam bila i onoga što sam postala. Pitala sam se koliko nas zapravo živi tuđe priče, koliko nas je samo pozadina u životima drugih.

Možda je vrijeme da prestanem čekati da me netko primijeti, da prestanem biti sporedna uloga. Možda je vrijeme da napišem vlastitu priču, da budem glavna junakinja svog života. Ali kako se to radi? Kako se ponovno pronađe vlastiti glas, kad si ga godinama gušio zbog drugih?

Možda vi znate odgovor. Jeste li se i vi ikada osjećali kao da ste samo prolaznici u tuđim pričama? Kako ste pronašli svoj put natrag do sebe?