Što su naši susjedi mislili: Priča o ljubavi, predrasudama i jednom zidu
“Jesi li ti normalna, Ivana? Zar stvarno misliš da ćeš moći izbjeći ono što svi već znaju?” glas moje majke odjekivao je kuhinjom dok sam pokušavala umiriti ruke koje su mi drhtale iznad šalice kave. Bilo je rano jutro, sunce je tek provirivalo iza krova susjedove kuće, a ja sam već osjećala težinu dana na svojim ramenima.
“Mama, ne znam o čemu pričaš. Samo želimo završiti kuću. Nema tu nikakve tajne,” odgovorila sam tiho, ali ona je samo odmahivala glavom.
“Svi u selu pričaju. Kažu da ste vi i Jasmin dogovorili brak između vaše Lucije i njihovog Adnana. Da zato gradite tu kuću na granici dvaju dvorišta. Zar misliš da ljudi nisu primijetili kako se gledaju?”
Zastala sam, gledajući kroz prozor prema gradilištu. Radnici su već bili tamo, a među njima i moj muž, Dario. Bio je sav u prašini, ali osmijeh mu nije silazio s lica. Voljela sam ga još od srednje škole, iako su mi roditelji uvijek govorili da ne vjerujem previše u prvu ljubav. “Bit će još dečki, Ivana,” govorila je mama. “Ne veži se prerano.”
Ali ja sam znala da je Dario onaj pravi. Zajedno smo prošli sve – od studentskih dana u Zagrebu do povratka u naše malo mjesto kod Tuzle. Sada imamo dvoje djece: Luciju, koja ima šesnaest godina i već sanja o studiju u Sarajevu, i malog Marka, koji još uvijek vjeruje da će postati nogometaš Dinama.
No, sve se promijenilo kad smo odlučili proširiti kuću. Naši susjedi, Amira i Senad, odmah su počeli dolaziti na kavu češće nego ikad prije. “Kako napreduje gradnja? Treba li vam pomoć?” pitala bi Amira, ali pogled joj je uvijek bježao prema Luciji i Adnanu, koji su sjedili na klupi ispod stare kruške.
Jednog dana, dok sam vješala rublje, Amira mi je prišla tiho: “Ivana, znaš… Senad i ja bismo bili presretni kad bi naša djeca ostala ovdje, zajedno. Zamisli samo – dvije obitelji pod jednim krovom!”
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam znala što reći. Lucija i Adnan su odrasli zajedno, ali nikada nisam razmišljala o njima kao o paru. Lucija je uvijek bila povučena, više za knjigom nego za društvom. Adnan je bio dobar dečko, ali sanjao je o životu u Njemačkoj.
Te večeri sam razgovarala s Dariom.
“Znaš li što ljudi pričaju?” upitala sam ga dok smo spremali večeru.
“Znam,” odgovorio je mirno. “Ali pusti ih. Neka pričaju. Mi znamo zašto gradimo kuću – za našu obitelj, za našu djecu, da imaju gdje doći kad god požele.”
Ali nije bilo tako jednostavno. Priče su se širile kao požar. U trgovini su me žene gledale ispod oka. Na misi su šaptale iza leđa. Čak je i župnik jednom spomenuo kako je lijepo kad se obitelji povezuju.
Jednog dana Lucija je došla kući uplakana.
“Mama, svi misle da ću se udati za Adnana! Čak mi je i učiteljica čestitala! Ja… ja ne želim ostati ovdje! Želim studirati! Zašto svi misle da nemam izbora?”
Zagrlila sam je čvrsto, osjećajući kako mi srce puca.
“Dušo, nitko te ne može natjerati na nešto što ne želiš. Ti si slobodna birati svoj put.”
Ali riječi nisu bile dovoljne. Dario i ja smo počeli svađati češće nego prije. On je tvrdio da previše slušam što selo priča; ja sam osjećala odgovornost da zaštitim Luciju od tuđih očekivanja.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom s Amirinom obitelji, Senad je podigao čašu:
“Na budućnost naše djece!”
Lucija je ustala i rekla: “Ja odlazim u Sarajevo na studij. Neću ostati ovdje. Hvala vam na svemu, ali imam svoje snove.”
Tišina je bila teža od olova. Amira je spustila pogled, a Senad se ukočio.
Nakon tog dana odnosi su zahladili. Više nije bilo zajedničkih kava ni smijeha preko ograde. Ali Lucija je bila sretnija nego ikad – upisala je fakultet i otišla u Sarajevo.
Dario i ja smo ostali sami s Markom u velikoj kući koju smo gradili s najboljim namjerama.
Ponekad se pitam jesmo li pogriješili što smo toliko brinuli o mišljenju drugih. Je li moguće živjeti svoj život bez da te tuđe predrasude oblikuju? Ili smo svi mi ipak samo likovi u pričama koje drugi pišu o nama?