Što znači biti majka kad te vlastita kći zaboravi: Priča o povjerenju, novcu i izdaji

“Znaš, mama, nije to ništa strašno. Samo dok ne prodamo auto. Onda ti vratimo sve do zadnje kune, obećavam!” Mirna me gledala onim svojim velikim očima, a ja sam osjećala kako mi srce steže. Uvijek je znala kako me uvjeriti. Možda sam zato i popustila, možda zato što sam joj majka, a možda zato što sam cijeli život vjerovala da je obitelj iznad svega.

Sjedila sam za kuhinjskim stolom, ruke su mi drhtale dok sam vadila novčanice iz stare limene kutije. To su bile moje ušteđevine – novac koji sam godinama odvajala od skromne penzije. Prvo s Ivanom, mojim pokojnim mužem, a onda sama. Svaka marka, svaka kuna, svaki euro – sve sam brojala i spremala za crne dane. Nisam imala puno, ali znala sam da mi nitko drugi neće pomoći ako mi zatreba. I onda – Mirna i njen muž Dario. “Samo dok ne prodamo auto…” ponavljala je.

“Ljubice, znaš da ćemo ti vratiti čim budemo mogli,” rekao je Dario, gledajući u pod. Nikad ga nisam voljela previše – bio je tih, povučen, uvijek nekako odsutan kad su obiteljska okupljanja. Ali Mirna ga je voljela, a ja sam voljela nju. I tako sam dala. 32 tisuće kuna. Sve što sam imala.

Prošli su mjeseci. Auto nisu prodali. Dario je ostao bez posla – “kriza”, rekao je. Mirna je radila u školi, ali plaća joj nije bila dovoljna ni za njihove troškove. Počela sam osjećati nelagodu svaki put kad bih ih nazvala. “Mama, znaš da ćemo ti vratiti čim budemo mogli!” govorila bi Mirna, ali više nije bilo onog toplog pogleda. Samo umor i nervoza.

Jedne večeri, sjedeći sama uz prozor, gledala sam kako pada kiša po praznoj ulici u Osijeku. Sjetila sam se Ivana – kako bi on reagirao? Bio je strog, ali pravedan čovjek. “Ne daj nikome ono što ti treba za kruh,” govorio bi mi. A ja? Ja sam dala sve.

Počela sam preskakati obroke. Računi su stizali, a ja nisam imala odakle platiti. U banci su mi rekli da nemam pravo na kredit – previše godina, premalo primanja. Susjeda Mara mi je jednom donijela juhu i pitala: “Ljubice, jesi li dobro? Izgledaš nekako… blijedo.” Samo sam se nasmiješila i rekla da sam umorna.

Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla kod Mirne. Stan im je bio pun igračaka i nereda – unuka nisam vidjela mjesecima jer “uvijek imaju nešto”. Sjela sam za stol i rekla: “Mirna, treba mi novac nazad. Ne mogu više ovako.” Pogledala me kao stranca.

“Mama, pa znaš da nije bila poštena pozajmica! Nisi tražila rok! Rekla si ‘kad bude trebalo’. Nama još uvijek treba!”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Ali to su moji novci… moja ušteđevina…” prošaptala sam.

Dario je samo slegnuo ramenima: “Nismo te tjerali da daš. Sama si ponudila.” Mirna je šutjela.

Vratila sam se kući slomljena. Dani su prolazili u tišini. Nitko me nije zvao, nitko nije pitao kako sam. Počela sam sumnjati u sve – u svoje odluke, u svoju vrijednost kao majke, kao čovjeka.

Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Zdenka iz Sarajeva. “Ljubice, čujem da nisi dobro? Šta se dešava?” Slomila sam se i ispričala joj sve.

“Znaš šta? Kod nas u Bosni kažu: ‘Svoje dijete ne možeš prodati ni za zlato.’ Ali dijete koje zaboravi majku… to više nije dijete.” Plakala sam dugo nakon tog razgovora.

Počela sam razmišljati o tome koliko nas često obitelj povrijedi najviše – jer od njih najviše očekujemo. Sjetila sam se svih onih godina kad sam Mirni kupovala knjige za školu, kad smo Ivan i ja radili prekovremeno da joj platimo fakultet u Zagrebu. Sjetila sam se kako je plakala kad joj je prvi dečko slomio srce i kako smo je tješili.

A sada? Sada nisam vrijedila ni onih 32 tisuće kuna koje sam joj dala.

Jednog dana stiglo mi je pismo iz centra za socijalnu skrb – netko ih je obavijestio da živim ispod granice siromaštva. Došli su mladi ljudi, pitali me imam li rodbinu koja mi može pomoći. Nisam znala što da kažem.

“Imam kćer… ali ona ima svoje brige,” prošaptala sam.

Ponekad sanjam Ivana kako sjedi za stolom i gleda me strogo: “Ljubice, nisi ti kriva što voliš previše.” Možda nisam kriva – ali boli.

Danas sjedim sama u svom stanu i gledam stare fotografije – Mirna kao mala na moru u Makarskoj, Ivan s osmijehom do ušiju, ja s cvijetom u kosi. Pitam se gdje smo pogriješili? Je li ljubav uvijek mora biti žrtva? I što znači biti majka kad te vlastita kći zaboravi?

Možda će netko od vas razumjeti ovu bol. Možda ste i vi dali više nego što ste smjeli – iz ljubavi.

A vi? Biste li oprostili svojoj djeci ili biste tražili pravdu? Je li obitelj iznad svega – ili ipak postoje granice?