Subotnja drama u supermarketu: Kad ti život promijeni jedan trenutak

“Gospođo, molim vas, izvadite sve iz torbe!” glas blagajnice presjekao je subotnju vrevu kao nož. Pogledala sam je zbunjeno, a onda oko sebe – ljudi su zastali, kolica puna voća i kruha, djeca koja vuku roditelje za rukav. Osjetila sam kako mi obrazi gore. “Ali… nisam ništa uzela što nisam platila,” promucala sam, ali ona je već pozvala zaštitara.

Zovem se Ljubica, imam 72 godine i cijeli život sam provela u Sarajevu. Subotom uvijek idem u Konzum na Grbavici, kupim što treba za ručak i popijem kavu s prijateljicom Nadom. Taj dan sam bila sama; Nada je imala visoki tlak pa je ostala kod kuće. Nisam ni slutila da će mi obična kupovina postati najgora noćna mora.

“Gospođo, molim vas da surađujete,” rekao je zaštitar, mladić s tetovažom na vratu. Ljudi su šaptali, gledali me kao da sam kriminalac. Osjetila sam kako mi se noge tresu. “Evo, evo…” drhtavim rukama vadila sam iz torbe: novčanik, maramice, lijekove za tlak, pa vrećicu s jabukama koju sam već platila. “Vidite? Sve je tu!”

Blagajnica je prevrnula vrećicu s jabukama i pronašla čokoladicu. “Ovo niste prošli kroz kasu,” rekla je hladno. Pogledala sam čokoladicu – nisam ni znala da je tamo. “To mi je unuka stavila kad smo zadnji put bile zajedno… Zaboravila sam na nju, kunem se!”

“Moramo pozvati policiju,” rekla je blagajnica. Srce mi je lupalo kao ludo. “Molim vas, nemojte… Nisam lopov!”

Ljudi su šutjeli, ali osjećala sam njihove poglede – one iste poglede koje osjećam kad polako prelazim cestu ili kad zaboravim PIN na bankomatu. Ponekad imam osjećaj da starost nije samo broj, nego etiketa koju ti društvo zalijepi na čelo.

Zaštitar je pričao na mobitel: “Imamo pokušaj krađe, starija gospođa.” Nisam mogla vjerovati – ja, koja sam cijeli život radila kao učiteljica, koja sam odgajala generacije djece, sada stojim pred svima kao sramota.

U tom trenutku stigla je policija – dva mlada policajca, jedan Bosanac po govoru, drugi Hrvat po prezimenu na znački. “Dobar dan, šta se ovdje dešava?” pitao je prvi. Blagajnica im je objasnila situaciju, a ja sam pokušavala objasniti da nisam imala namjeru ništa ukrasti.

“Gospođo Ljubice, jeste li svjesni da je krađa kazneno djelo?” pitao me policajac. “Jesam… ali nisam kriva! Molim vas, vjerujte mi!”

U tom trenutku zazvonio mi je mobitel – kćerka Sanja. Nisam se usudila javiti. Zamišljala sam kako bi reagirala kad bi znala da joj majku privode zbog čokoladice od dvije marke.

Policajci su me zamolili da pođem s njima do auta. Ljudi su šutjeli, ali osjećala sam njihovu osudu kao težak kamen na prsima. Jedna žena u redu šapnula je drugoj: “Vidiš ti to… Danas niko nije siguran.” Druga je samo slegnula ramenima.

U policijskom autu pokušavala sam objasniti: “Moja unuka Hana voli te čokoladice… Zaboravila sam da je ostala u torbi.” Policajac me gledao s razumijevanjem: “Moja mama isto zaboravi ponekad… Ali znate kako to izgleda pred drugima?”

“Znam,” rekla sam tiho. “Ali zar ne možete vjerovati staroj ženi? Zar smo svi mi odmah sumnjivi čim ostarimo?”

Nakon pola sata pustili su me uz upozorenje. “Nećemo podizati prijavu ovaj put,” rekao je drugi policajac. “Ali pazite drugi put.” Vratila sam se kući slomljena.

Sanja me čekala na vratima: “Mama, gdje si bila? Zvala sam te sto puta!” Pogledala me zabrinuto, a ja sam zaplakala kao dijete. Ispričala sam joj sve.

“Ne mogu vjerovati! Kako su mogli tako postupiti prema tebi?” vikala je Sanja. “To se moglo svakome dogoditi!”

Ali nije svatko starica sa sijedom kosom i drhtavim rukama. Nije svatko meta predrasuda i nepovjerenja.

Te večeri nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što se dogodilo – o tome kako društvo gleda na nas stare ljude kao na teret ili prijetnju. Sjetila sam se svojih učenika, svojih prijateljica koje više ne izlaze iz kuće jer ih strah da će ih netko poniziti ili ismijati.

Sutradan me nazvala Nada: “Čula sam šta ti se desilo… Ljubice, nisi ti kriva! Ali znaš kako ljudi gledaju – čim si stariji, odmah si sumnjiv ili nesposoban.” Složila sam se s njom, ali bol nije nestajala.

Dugo sam razmišljala trebam li ikome pričati ovu priču. Ali možda baš trebam – možda će netko shvatiti koliko boli kad te društvo otpiše prije nego što si spreman otići.

Pitam se: koliko nas još mora proći kroz ovakve trenutke da bi nas netko čuo? Zar stvarno vrijedi cijeli život poštenja ako te jedna čokoladica može pretvoriti u kriminalca u očima drugih?