Sudbina u Belom: Ispovijest Nevene Petrović
“Nevena, jesi li sigurna da ovo želiš?” Goranov glas drhti dok mi namješta veo. Osjećam kako mi ruke podrhtavaju, iako ih ne mogu pomaknuti. Pogledam ga, pokušavam se nasmiješiti, ali u očima mi titra sumnja. Iza nas, kroz prozor male crkve u Mostaru, prolazi grupa djevojaka. Gledaju me sažaljivo, šapuću nešto što ne čujem, ali osjećam kao da mi svaka riječ para kožu.
“Ne znam, Gorane… Ne znam više ništa,” šapnem. U meni se bore dvije Nevene: ona koja je nekad trčala makadamskim putem prema Drini, i ova koja sada sjedi u bijeloj haljini, prikovana za kolica zbog nesreće koju nikada nisam oprostila – ni sebi ni drugima.
Sve je počelo prije tri godine. Bila sam studentica prava u Zagrebu, puna snova i planova. Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Nevena, ti si naša nada!” Tata Dragan je šutio, ali sam znala da je ponosan. Imala sam sestru Anu, godinu dana mlađu, uvijek u mojoj sjeni. Ona je bila ljepša, ali ja sam bila upornija.
Gorana sam upoznala na fakultetu. Bio je iz Osijeka, duhovit, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Zaljubila sam se kao nikada prije. Planirali smo zajednički život, maštali o putovanjima i djeci. Sve dok jedne noći nije zazvonio telefon.
“Nevena, Ana je nestala!” Mama je vrištala s druge strane linije. Srce mi je stalo. Ostavila sam sve i sjela u auto s Goranom. Vozili smo prema Bosni kao sumanuti. Kiša je lila, cesta klizava. Svađali smo se – ja sam krivila sebe što nisam bila uz sestru, on me pokušavao smiriti.
“Nevena, nije tvoja krivnja!” vikao je.
“Sve je moja krivnja! Da sam bila doma…”
I onda – crno. Sjećam se samo zvuka metala koji se lomi i Goranovog glasa: “Nevena! Nevena!”
Probudila sam se u bolnici u Sarajevu. Nisam osjećala noge. Mama je plakala kraj kreveta. Tata je gledao kroz prozor.
“Ana?” upitala sam.
Mama je samo odmahnula glavom. Ana se vratila kući dva dana nakon nesreće – živa i zdrava. Ja sam ostala prikovana za kolica.
Sljedećih godinu dana bila sam ljuska od čovjeka. Goran je bio uz mene svaki dan. Prijatelji su nestali jedan po jedan. Mama me tjerala na terapije, tata je šutio još više nego prije. Ana me izbjegavala.
Jedne večeri čula sam ih kako razgovaraju u kuhinji:
“Jasna, Nevena nikad više neće biti ona stara…”
“Ali ona je još uvijek naša kćer!”
“A Ana? Ona pati jer svi gledaju samo Nevenu!”
Te riječi su me slomile više nego nesreća.
Goran me zaprosio na moj rođendan. Rekao je: “Volim te kakva god bila.” Nisam mu vjerovala. Mislila sam da me žali.
Pripreme za vjenčanje bile su mučne. Mama je plakala od sreće i tuge istovremeno. Tata nije rekao ni riječ. Ana nije došla na probu vjenčanice.
Noć prije vjenčanja došla mi je u sobu:
“Nevena… Oprosti što te nisam mogla gledati. Bojala sam se da ćeš me mrziti jer si zbog mene stradala.”
Pogledala sam je dugo:
“Ana… Ja tebe mrzim jer si živa, a ja nisam više cijela. Ali mrzim i sebe jer ti to ne mogu oprostiti.”
Plakale smo obje do jutra.
I sada sjedim ovdje, pred oltarom, dok svećenik govori o ljubavi i žrtvi. Goran me drži za ruku.
“Nevena, hoćeš li uzeti Gorana za svog muža…?”
Glas mi zadrhti:
“Hoću… ali samo ako mi oprostiš što nisam ona Nevena koju si volio.”
Goran se nasmiješi kroz suze:
“Volim te baš ovakvu kakva jesi.”
Publika plače. Mama jeca u prvom redu. Ana mi šalje osmijeh pun nade.
Dok izlazimo iz crkve, ljudi nas gledaju s mješavinom sažaljenja i divljenja. Osjećam kako mi srce prvi put nakon nesreće kuca punom snagom.
Pitam se: Može li ljubav zaista pobijediti sve? I hoću li ikada naučiti oprostiti sebi?