Susjed mi pruža ruku dok me vlastita djeca zaboravljaju

“Opet si sama, Marija?” začujem Ivana kroz vrata dok pokušavam otvoriti staklenku ajvara. Ruke mi drhte, a srce mi se steže. “Jesam, Ivane, dođi, sjedni malo,” odgovaram, pokušavajući sakriti suze koje mi naviru na oči. On ulazi, nosi vrećicu iz Lidla, osmijeh mu je topao, ali oči mu vide više nego što bih htjela priznati. “Znaš, mogao bih ti pomoći oko te staklenke, a i oko svega ostalog,” kaže, i već sjeda za stol.

Nekad sam mislila da će mi starost biti mirna, ispunjena smijehom unuka i povremenim posjetima djece. Ana živi u Sarajevu, ima troje djece, stalno je u žurbi. Luka je u Splitu, radi na brodu, javlja se porukom jednom mjesečno. Kad sam ih ispratila iz stana, srce mi je bilo puno ponosa, ali i straha. Nisam znala da će taj strah prerasti u prazninu koja boli više od bilo koje bolesti.

“Jesi li danas razgovarala s Anom?” pita Ivan dok mi sipa čaj. “Nisam, poslala mi je poruku, kaže da nema vremena. Mali ima temperaturu, muž joj je na putu. Znaš već kako to ide.” Slegnem ramenima, ali Ivan ne odustaje. “A Luka?” “On je na moru, javio se prošli tjedan. Kaže da mu je teško, ali da mora raditi.”

Ivan je udovac već deset godina. Njegova djeca su u Njemačkoj, ali on ne kuka. Svaki dan mi donese nešto iz trgovine, popravi slavinu, zamijeni žarulju. “Znaš, Marija, nekad mislim da smo mi starci postali nevidljivi. Djeca nas vole, ali život ih nosi dalje.” Pogledam ga i osjetim kako mi suze klize niz lice. “A što ako ih više ne zanima kako sam? Što ako sam im samo teret?”

Sjećam se dana kad sam Anu rodila. Bila je najmanja beba na odjelu, ali najglasnija. Luka je bio tih, uvijek uz mene, držao me za ruku kad bi padala kiša. Sad, kad padne kiša, sjedim sama uz prozor i brojim kapi. “Mama, nemoj biti tužna, doći ćemo za Uskrs,” obećala je Ana prošle godine. Uskrs je prošao, došli su samo Ivan i njegova mačka.

Jedne večeri, dok sam gledala vijesti, zazvonio je telefon. “Mama, oprosti, ne mogu doći ovaj vikend, Marko ima nogomet, a ja sam dežurna.” Glas moje kćeri bio je umoran, ali nisam joj zamjerila. “Nema veze, dušo, čuvaj se.” Spustila sam slušalicu i osjetila kako mi se srce steže. Sjetila sam se riječi svoje majke: “Djeca su ti kao ptice, odlete kad ojačaju krila.” Ali nitko me nije pripremio na to koliko boli kad gnijezdo ostane prazno.

Ivan je postao moj oslonac. “Marija, idemo prošetati do Jaruna, treba ti zraka.” Pristala sam, iako me koljena bole. Hodali smo polako, pričali o svemu i ničemu. “Znaš, kad sam bio mlad, mislio sam da ću uvijek imati vremena za roditelje. A onda sam se okrenuo i shvatio da ih više nema.” Pogledala sam ga i osjetila kako mi se srce lomi. “Moja djeca još imaju mene, ali kao da sam im daleka zvijezda.”

Jednog dana, dok sam čistila stan, pronašla sam stari album. Slike s mora, Ana i Luka u plićaku, ja i pokojni muž na terasi. Suze su mi kapale po fotografijama. “Zašto me više ne trebaju?” pitala sam se naglas. Ivan je ušao bez kucanja, kao da je znao. “Ne plači, Marija. Imaš mene. I nisi sama.”

Ponekad se pitam jesam li pogriješila. Jesam li ih previše štitila, previše im olakšala život? Možda sam trebala biti stroža, naučiti ih da se obitelj ne zaboravlja. Ali kad ih vidim na fotografijama, sretne i nasmijane, srce mi se smiri. “Mama, volimo te,” piše Ana u poruci. Ali riječi su prazne kad nema zagrljaja, kad nema smijeha u stanu.

Jedne zimske večeri, ostala sam bez struje. Panično sam zvala Luku, ali nije se javljao. Ivan je došao s baterijom i svijećama. “Ne brini, Marija, sve će biti u redu.” Sjedili smo u mraku, pili čaj i pričali o starim vremenima. “Znaš, nekad mislim da smo mi dvoje posljednji Mohikanci ovog ulaza,” nasmijao se. “Možda jesmo, ali barem nismo sami,” odgovorila sam.

Kad sam pala u kupaonici, Ivan je bio taj koji me odveo na hitnu. Djeca su došla tek nakon tri dana, kad su već svi susjedi znali što se dogodilo. “Mama, oprosti, nismo znali,” rekla je Ana, ali u očima joj je bila krivnja. Luka je šutio, gledao u pod. “Sve je u redu, djeco, imam Ivana.” Osjetila sam kako me srce boli, ali nisam htjela da vide suze.

Danas, kad sjedim na balkonu i gledam kako djeca iz susjedstva igraju nogomet, pitam se gdje sam pogriješila. Ivan mi donosi kavu, sjeda pored mene. “Marija, znaš li da si ti meni kao sestra?” Smijem se kroz suze. “A ti si meni kao brat, Ivane.”

Možda nisam dobila starost kakvu sam sanjala, ali imam nekoga tko me vidi, tko me čuje. I pitam se, draga djeco, hoćete li jednog dana shvatiti koliko je malo potrebno da majka bude sretna? Hoće li vas život naučiti da se ljubav ne mjeri porukama, nego prisutnošću? Što vi mislite, je li dovoljno reći „volim te“ ili treba i pokazati?