Susjeda Koja Nikad Nije Imala Dosta: Priča o Granicama i Očekivanjima
“Ajla, otvori vrata! Znam da si tu!” Jasminin glas parao je tišinu mog malog stana na četvrtom spratu. Držala sam šalicu kafe u ruci, srce mi je tuklo kao ludo. Nisam ni stigla raspakirati sve kutije, a već sam osjećala da mi netko upada u život bez poziva.
Prije samo tjedan dana, moji roditelji su mi pomogli da konačno kupim ovaj stan. Godinama sam štedjela, radila dva posla, a oni su mi dali zadnju ruku pomoći za kaparu. Bila sam zahvalna, ali i ponosna – napokon sam imala svoj mir, svoj kutak. Ali mir je trajao kraće nego što sam mogla zamisliti.
Jasmina, susjeda iz stana do mog, pojavila se prvi dan s tacnom baklave. “Dobrodošla, komšinice! Kod nas se uvijek dijeli i pomaže!” rekla je s osmijehom koji je djelovao iskreno, ali i pomalo nametljivo. Zahvalila sam joj, misleći da je to samo lijepa gesta.
Ali već sutradan, Jasmina je pokucala opet. “Ajla, imaš li možda malo šećera? Zaboravila sam kupiti.” Naravno, dala sam joj. Treći dan – “Ajla, možeš li mi pričuvati malog dok odem do prodavnice?” Četvrti dan – “Ajla, imaš li možda viška jaja?” I tako svaki dan, svaki tjedan. Počela sam osjećati da moj stan nije više samo moj.
Jednog petka navečer, dok sam pokušavala završiti izvještaj za posao, Jasmina je opet pokucala. “Ajla, možeš li mi pomoći oko interneta? Ne radi mi već satima!” Pogledala sam kroz špijunku – vidjela sam njezino dijete kako trči po hodniku, a ona nervozno tapka nogom. Duboko sam udahnula i otvorila vrata.
“Jasmina, stvarno ne mogu sada. Imam važan posao za završiti.”
Njezino lice se promijenilo – osmijeh je nestao, a oči su joj se suzile. “Znaš, Ajla, ovdje se ljudi pomažu. Nije lijepo odbijati komšiju. Svi smo mi ovdje kao porodica.”
Osjetila sam krivnju, onu poznatu balkansku krivnju koja te tjera da uvijek daješ više nego što možeš. Ali ovaj put nisam popustila.
“Znam, Jasmina. Ali i ja imam svoje obaveze. Ne mogu uvijek biti na raspolaganju.”
Zatvorila sam vrata i oslonila se na njih, osjećajući težinu njezinih riječi na svojim leđima. Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o tome kako su me roditelji učili da budem dobra komšinica, da uvijek pomažem drugima. Ali gdje je granica? Kada tvoje dobrota postaje teret?
Sljedećih dana Jasmina me izbjegavala u hodniku. Osjećala sam olakšanje, ali i tugu – nisam željela neprijatelje među susjedima. Jednog dana srele smo se kod lifta.
“Ajla… Jesi li ljuta na mene?” pitala je tiho.
“Nisam ljuta, Jasmina. Samo… treba mi malo privatnosti. Tek sam se doselila i još se navikavam na sve ovo.”
Pogledala me s razumijevanjem koje nisam očekivala.
“Znaš… nije mi lako sama s djetetom. Muž radi u Njemačkoj, roditelji daleko… Nekad mi treba samo malo razgovora ili pomoći.”
Osjetila sam kako mi srce omekšava. Sjetila sam se svoje majke koja je uvijek govorila: “Nikad ne znaš kroz šta neko prolazi.” Ali isto tako sam znala da ne mogu biti tu za svakoga cijelo vrijeme.
“Razumijem te, Jasmina. Ali hajde da se dogovorimo – kad ti stvarno treba pomoć, reci mi unaprijed ili nazovi. A ja ću ti reći kad ne mogu ili kad mi treba mir. Može tako?”
Nasmiješila se prvi put iskreno.
“Može. Hvala ti što si iskrena.”
Od tog dana naš odnos se promijenio. Povremeno bismo popile kafu zajedno ili otišle u šetnju s njezinim sinom. Ali naučila sam reći “ne” kad mi treba vrijeme za sebe.
Ipak, svaki put kad bi netko pokucao na moja vrata kasno navečer ili kad bih čula dječji plač kroz zidove zgrade, zapitala bih se: Je li moguće biti dobar čovjek i sačuvati svoje granice? Ili nas naše društvo tjera da uvijek budemo tu za druge – čak i kad to znači izgubiti sebe?
Što vi mislite – gdje je granica između pomoći i iskorištavanja? Kako vi postavljate granice u svom životu?