Šutnja koja boli: Izgubila sam sestru da bih je zaštitila

“Ne možeš joj to reći! Ona je trudna, Ana!” vrištala sam u sebi dok sam stajala iza stakla kafića u Avenue Mallu, gledajući kako Ivan, moj šogor, nježno drži ruku nepoznate crnke. Njihovi osmijesi, pogledi puni tajne, sve mi je bilo jasno. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale toliko da sam prolila kavu po novoj haljini. Nisam znala što da radim. Moja sestra Marija je doma, trudna sedam mjeseci, sanja o budućnosti s Ivanom, a ja gledam kako joj se svijet ruši iza leđa.

“Ana? Jesi dobro?” upitala me prodavačica dok sam pokušavala obrisati mrlju s haljine. Samo sam kimnula glavom i pobjegla iz trgovine. Nisam mogla disati. U glavi mi je odzvanjalo: Reci joj! Ali kako? Kako reći sestri koja je toliko željela dijete, koja je prošla kroz dvije spontane i godine neplodnosti, da joj muž vara dok ona broji dane do poroda?

Tjedan dana nisam spavala. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih Ivana i onu ženu. Počela sam izbjegavati Mariju. Kad bi me zvala, lagala sam da imam puno posla u školi. Kad bi me pitala zašto sam odsutna, izmislila bih glavobolju. Osjećala sam se kao izdajica.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu i gledala stare slike s Marijinog vjenčanja, zazvonio je mobitel. Bila je to ona.

“Ana, možeš doći? Nešto nije u redu… Ivan se čudno ponaša zadnjih dana. Bojim se da nešto skriva.”

Glas joj je bio tih, slomljen. Osjetila sam knedlu u grlu.

“Dolazim odmah,” rekla sam i već oblačila jaknu.

Kad sam stigla, Marija je sjedila na kauču, suznih očiju. “Znaš li nešto? Molim te, reci mi istinu.”

Nisam mogla. Samo sam je zagrlila i šutjela. Taj zagrljaj trajao je vječnost.

Sljedećih dana Ivan je postajao sve odsutniji. Marija je bila nervozna, plakala bi bez razloga. Mama je pokušavala smiriti situaciju: “Ma sigurno ga brine posao, znaš kakva su vremena.” Tata je šutio, ali vidjela sam mu u očima da nešto sumnja.

Jednog popodneva, dok sam bila kod Marije, Ivan se vratio ranije s posla. Pogledao me ravno u oči i prošaptao: “Znam da si nas vidjela.” Srce mi je stalo.

“Neću ništa reći Mariji,” prošaptala sam natrag.

“Bolje ti je,” rekao je hladno i otišao pod tuš.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o tome što bi bilo ispravno. Ako kažem istinu, uništit ću Mariju. Ako šutim, živim s krivnjom.

Dva tjedna kasnije Marija je pronašla poruke na Ivanovom mobitelu. Slomila se pred svima nama. Mama je plakala, tata vikao na Ivana: “Kako si mogao?!” A onda su svi pogledali mene.

“Jesi li znala?” pitala me Marija kroz suze.

Nisam mogla lagati. Kimnula sam glavom.

“Zašto mi nisi rekla? Ti si mi sestra! Kako si mogla šutjeti?”

Nisam imala odgovor. Samo sam plakala s njom.

Od tog dana ništa više nije bilo isto. Marija me izbjegava, mama me gleda s razočaranjem, tata šuti još više nego prije. Ivan se iselio i viđa dijete vikendom. Ja ostajem sama sa svojim izborom.

Ponekad sjedim na klupi u Maksimiru i gledam obitelji oko sebe. Pitam se: Jesam li napravila pravu stvar? Je li šutnja zaista zlato kad boli više od istine? Što biste vi učinili na mom mjestu?