Suze na grobu: Tajni život mog muža Ivana

“Ne možeš mi to raditi, Ivane!” vrisnula sam u praznu kuću, glas mi se odbijao od zidova kao jeka izgubljene nade. Ruke su mi drhtale dok sam stiskala njegovu staru kožnu jaknu, još uvijek natopljenu mirisom duhana i parfema koji sam mu poklonila za našu desetu godišnjicu braka. Nije bilo odgovora, naravno. Ivan je bio mrtav već tri dana, a ja sam ostala sama s tisuću pitanja i prazninom koja je prijetila da me proguta.

Sve je počelo tog hladnog jutra kad me nazvala njegova sestra, Marija. “Ana, dogodilo se nešto strašno… Ivan… Ivan je imao nesreću.” Glas joj je bio slomljen, a ja sam osjetila kako mi se svijet ruši pod nogama. U sljedećim satima sve je bilo maglovito: policija, bolnica, papirnate maramice natopljene suzama. Na kraju dana sjedila sam sama u našem stanu na Trešnjevci, zureći u Ivanovu fotografiju na polici. “Zašto si otišao bez pozdrava?” šaptala sam.

Pripreme za sahranu bile su mučne. Moja mama, Snježana, pokušavala me utješiti, ali njezine riječi nisu dopirale do mene. “Ana, moraš biti jaka. Zbog sebe, zbog Ivana.” Ali kako biti jaka kad ti srce puca na komadiće?

Dok sam pregledavala Ivanove stvari tražeći odijelo za sahranu, pronašla sam nešto što mi je odmah izazvalo nelagodu – mobitel koji nisam prepoznala. Bio je skriven na dnu ladice s čarapama. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam ga uključivala. Poruke su bile pune nepoznatih imena: “Vidimo se večeras?”, “Nedostaješ mi.” Jedna poruka posebno mi je zapela za oko: “Jesi li rekao Ani za nas?” Potpisana – Lejla.

Osjetila sam kako mi se želudac okreće. Tko je Lejla? Je li moguće da me Ivan varao? Nisam mogla vjerovati. Moj Ivan, čovjek s kojim sam dijelila sve – ili sam barem tako mislila.

Sljedećih dana nisam mogla spavati. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih Ivana kako se smiješi nekoj drugoj ženi. Počela sam kopati dublje. U njegovom računalu pronašla sam skrivenu mapu s fotografijama – slike njega i Lejle na moru, u Sarajevu, pa čak i u našem stanu dok mene nije bilo doma. Na jednoj slici držali su se za ruke ispred kafića “Vjeverica” na Ilidži.

Nisam znala što da radim. Povjerila sam se najboljoj prijateljici, Jasmini. “Ana, moraš saznati istinu. Ne možeš živjeti u laži,” rekla mi je odlučno dok smo pile kavu u našem omiljenom kafiću na Britancu.

Odlučila sam nazvati Lejlu. Ruke su mi drhtale dok sam tipkala broj iz poruka. Javio se ženski glas: “Halo?”

“Ovdje Ana… Ivanova supruga,” izgovorila sam tiho.

S druge strane nastao je muk. Zatim šapat: “O Bože… Ana… nisam znala da će ovako završiti…”

Lejla mi je ispričala svoju verziju priče. Ivan joj je rekao da je u braku iz navike, da me voli ali da ne može živjeti bez nje. Obećavao joj je da će me ostaviti, ali nikad nije skupio hrabrosti. Bila je slomljena gotovo jednako kao i ja.

Nakon tog razgovora osjećala sam se još gore. Nisam znala koga više žalim – sebe ili Lejlu. Oboje smo bile žrtve Ivanovih laži.

Na dan sahrane stajala sam pored groba dok su ljudi prilazili izražavati sućut. Među njima sam ugledala Lejlu – stajala je po strani, uplakana, držeći malu djevojčicu za ruku. Pogledi su nam se sreli i sve mi je bilo jasno. Ivan nije imao samo mene – imao je i drugo dijete.

Nakon sahrane, sjela sam s Lejlom u obližnji park. “Zašto nam je to napravio?” pitala sam kroz suze.

Lejla je samo slegnula ramenima: “Možda nije znao kako biti iskren ni prema sebi ni prema nama.” Dugo smo šutjele gledajući djevojčicu kako se igra na toboganu.

Dani su prolazili sporo i bolno. Moja obitelj nije znala ništa o Lejli ni o djetetu – nisam imala snage reći im istinu. Mama bi samo ponavljala: “Vrijeme liječi sve rane.” Ali ova rana nije zacijelila ni nakon mjeseci.

Jednog dana došla sam do Ivanovih roditelja u Samobor s namjerom da im kažem istinu o unuci za koju nisu znali. Sjedili smo za stolom prepunim kolača koje je njegova mama napravila za “dušu pokojnika”.

“Moram vam nešto reći,” započela sam tiho.

Ivanov otac, gospodin Stjepan, pogledao me ozbiljno: “Ana, što god bilo, reci nam.”

Duboko sam udahnula: “Ivan ima dijete s drugom ženom… Saznala sam nakon njegove smrti.”

Tišina koja je uslijedila bila je teža od bilo kakvih riječi. Njegova majka je zaplakala, a otac samo spustio glavu.

“Zašto nam to nije rekao?” prošaptao je Stjepan.

Nisam imala odgovor.

Prošlo je godinu dana otkako Ivana nema. Još uvijek sanjam njegov osmijeh i osjećam miris njegove jakne kad otvorim ormar. Ali više ne plačem svaki dan. Naučila sam živjeti s istinom – iako boli.

Ponekad se pitam: Jesmo li ikada doista poznavali one koje volimo? Ili samo vjerujemo u ono što želimo vidjeti? Možda svi nosimo svoje tajne – ali koliko daleko smijemo ići prije nego što uništimo sve oko sebe?