Suze na istom jastuku: Majka i kćerka napuštene u istoj sedmici

“Mama, zašto baš sada?” Lana je šapnula kroz suze, stisnuvši jastuk kao da će joj on dati odgovore koje ja nisam znala izgovoriti. Sjedile smo na našem starom sivom kauču, u dnevnoj sobi koja je još mirisala na ručak što sam ga ranije kuhala, nadajući se da će nas barem hrana okupiti. Ali sada, u toj tišini, sve što smo imale bile su suze i poruke koje su nas obje slomile.

Lana je prije dva dana došla kući ranije nego inače. Bacila je torbu na pod, sjela do mene i samo rekla: “Mama, Ivan me ostavio. Poslao mi je poruku – kaže da mu treba prostora.” Nisam stigla ni zagrliti je kako treba, a već sam osjećala kako mi srce puca zbog nje. Nisam znala da će me samo dan kasnije dočekati ista sudbina.

Moj muž, Dario, s kojim sam provela dvadeset godina, poslao mi je poruku dok sam bila na poslu: “Ne mogu više. Odlazim. Našao sam stan. Molim te, nemoj me zvati.” Nisam mogla vjerovati. Dario, koji je uvijek govorio da smo obitelj iznad svega, otišao je bez riječi, bez objašnjenja. Samo poruka. Kao da dvadeset godina možeš izbrisati jednim klikom.

Lana i ja smo plakale na istom jastuku. Suze su se miješale, a riječi su nam bile teške kao kamen. “Mama, što ako nikad ne budem dovoljno dobra?” pitala me kroz jecaje. Nisam imala odgovor. I sama sam se pitala isto – što ako nisam bila dovoljno dobra supruga? Što ako sam propustila nešto važno?

Te večeri nismo upalile televizor. Samo smo sjedile i slušale tišinu koja je bila glasnija od svega što smo ikada čule. S vremena na vrijeme Lana bi ustala, prošetala do prozora i gledala svjetla grada. Ja bih joj donijela čaj, ali ni ona ni ja nismo imale snage popiti ga.

Sutradan nas je posjetila moja sestra Ivana. Sjela je s nama za stol i rekla: “Znam da vas boli, ali morate se dignuti. Život ide dalje.” Pogledala sam Lanu – oči su joj bile crvene, lice natečeno od plakanja. “Ivana, ne znaš kako je to kad te ostave baš oni kojima si sve dala,” odgovorila sam tiho.

“Znam više nego što misliš,” rekla je Ivana i stisnula mi ruku. “Ali imaš Lanu. I ona ima tebe. To je više nego što mnogi imaju.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.

Navečer sam pokušala razgovarati s Lanom. “Znaš, kad sam bila tvojih godina, mislila sam da će me ljubav spasiti od svega. Da će netko doći i popraviti sve što ne valja u meni.” Lana me pogledala kroz suze: “I ja sam to mislila za Ivana.”

“Ali ljubav nije lijek za sve,” nastavila sam. “Ponekad ljudi odu jer ne znaju drugačije. Nije do tebe. Nije ni do mene što je Dario otišao.”

Lana je šutjela neko vrijeme, a onda pitala: “A što ćemo sad? Kako dalje?”

Nisam imala pravi odgovor. Samo sam je zagrlila i rekla: “Jedan dan po jedan dan. Zajedno.” Osjetila sam kako joj se tijelo opušta u mom zagrljaju – prvi put nakon dana tuge.

Sljedećih dana pokušavale smo pronaći rutinu u toj novoj tišini. Odlazile smo zajedno na tržnicu, šetale Maksimirom, gledale stare crno-bijele filmove koje smo obje voljele. Ponekad bismo se smijale nečemu glupom na televiziji, a onda bi nas opet preplavila tuga.

Jedne večeri Lana je donijela album sa starim fotografijama. Listale smo slike s mora – Dario s osmijehom drži Lanu na ramenima; ja u haljini koju više ne mogu obući; Lana s prvim zubom koji joj fali; Dario i ja na vjenčanju ispred crkve u Dubravi.

“Mama, misliš li da ćeš ikad opet voljeti?” pitala me tiho.

Zastala sam nad fotografijom na kojoj Dario i ja plešemo prvi ples. “Ne znam, Lana. Možda neću nikad više voljeti kao njega. Ali možda ću naučiti voljeti sebe – prvi put nakon dugo vremena.” Pogledala sam svoju kćerku i shvatila koliko smo obje ranjive, ali i koliko snage imamo kad smo zajedno.

Nekoliko dana kasnije zazvonio je moj mobitel – Dario. Nisam se javila. Nije bilo više riječi koje bi mogle popraviti ono što je slomljeno preko poruke.

Lana je počela izlaziti s prijateljicama iz razreda. Vratila joj se boja u lice, smijeh u glas. Ja sam upisala tečaj keramike u Kulturnom centru Dubrava – nešto što sam oduvijek željela probati, ali nikad nisam imala vremena.

Jedne subote navečer sjedile smo na balkonu s toplim čajem u rukama i gledale zalazak sunca nad Zagrebom.

“Mama, misliš li da će nas ovo zauvijek boljeti?”

Pogledala sam Lanu i rekla: “Možda hoće… ali možda ćemo baš zbog toga znati bolje voljeti sebe i druge.” U tom trenutku shvatila sam da nismo same – imamo jedna drugu.

Ponekad se pitam – koliko žena sjedi večeras na istom kauču sa svojim kćerkama ili majkama i dijeli istu bol? I hoće li nam ikada netko objasniti zašto oni koje najviše volimo odlaze baš kad nam najviše trebaju?